Proceedings of the National Academy of Sciences (PNAS) opisuje deset spekata pogubnih posljedica koje su prema studiji neizbježne čak i ako čovječanstvo smanji ispuštanje stakleničkih plinova kao što je predviđeno Pariškim ugovorom. To su apokaliptične i teške posljedice tvrdoglave i pohlepne, neodgovorne borbe za profit.
“otapanje permafrosta, gubitak metanskih hidrata s dna oceana, potonuće slabijeg zemljinog i oceanskog ugljika, gubitak arktičkog ljetnog morskog leda i smanjenje antarktičkog morskog leda i polarnih ledenih kapa.
Te su prekretnice povezane s temperaturama iznad kojih će oslobađanje tih plinova biti neminovno. “Kada se dosegne kritična točka, proces reakcija se samoodržava”, ističe se u studiji u kojoj znanstvenici izražavaju zabrinutost da bi se Zemlja mogla približiti granici na kojoj će postati peć za sušenje.”…i malo se tko od vjerski nastrojenih neće podsjetiti knjige proroka Malahije koja počinje sa – gledaj, ide dan koji gori kao peć, i opisuje kako će ponosni gorjeti ko strnika, upalit će ih…..mnogi su tumačili u ovome upozorenje na predstojeći atomski sukob a i svaka biblijska slika se tumačila različito.
Osobno, proveo sam tisuću jutara kraj Zagreba, na kilometar od prigradskog naselja od 15 000 stanovnika s kojim Sesvete dodiruju Zagreb i trčao i šetao psa u 5 ujutro, u ambijentu koji je apsolutno čist i ugodan i koji podsjeća na Turgenjeva a ne apoklitptične prognoze, ti su prizori bili toliko dojmljivi da su kad bi ih objavljivao na društvenim mrežama izazivali frenetično oduševljenje ali nikad nisam nikoga tamo sreo. 
Sad na ljetovanju, doručkujem smokve, niti 50m od puta je dvadesetak stabala koje vidljivo nitko ne bere niti održava, čuju se udarci valova u obalu i ne bi se čudio da se putem pojavi Vladimir Nazor iz 20-ih godina 20. s stoljeća s notesom i zadivljeno progovori o ljepoti otočkog pejzaža.
Zašto to spominjem?
Zato što je obeshrabrenost apokaliptičnim prognozama isto vrst zagađenja koliko je i sami nedostatak svijesti o lošem gospodarenjem planetom vrst zagađenja, pokret očuvanja nečeg mora imati i afirmativnu, ohrabrujuću stranu.
Koliko god ljudi zanemarivali opasnosti oni zanemaruju i što imaju na sto metara od sebe, ljudi kao i u političkim kampanjama vole vidjeti crno. Treba ustrajati na maksimanom širenju svijesti o nužnosti smanjenja uvjeta za stvaranje efekt staklenika. Ali i treba ići u prirodu i jesti smokve, plivati i trčati jer obeshrabrenost stvara obeshrabrenost i generira ju nemilosrdno.
Dodaj komentar