“I da oću i da smin, ne bi moga skupit svu lipotu života, niti suze ovog svita. Fališ nam. Doista si ostavio trag u beskraju”, napisao je Bernardić u opisu fotografije koju je objavio na Facebooku.
To je zaista lijepo od mladog i nadobudnog SDP-ovog šefa, volio je Olivera i njegovu glazbu. Dakle, ima istančan glazbeni ukus, jer voljeti Olivera i njegove tonove, znači voljeti božanske zvukove. U tom smislu, gotovo je nemoguće ne voljeti Olivera, a kamoli ne znati barem jedan njegov stih. Postoji li tko, uopće, a da ih ne zna?
Oliver je već davno ušao u opću kulturu ovoga podneblja, ali i šire; jer, njegov su promukli glas, toliko dirljiv, nježan i moćan istovremeno, ushićeno slušali i u znamenitoj pariškoj Olympiji. Poznata i kao L’Olympia ili Olympia Hall, koncertna dvorana na Bulevardu kapucina u Parizu, uz njujorški Carnegie Hall, londonski Royal Albert Hall i Sydneysku operu, ubraja se među najpoznatije, najelitnije i najprestižnije koncertne dvorane u svijetu.
Pisati o Oliveru i njegovom utjecaju na hrvatsku kulturu, glazbu, pjesništvo, znači pisati o Ljubavi. Jer, Oliver je jedino i isključivo pisao samo o Ljubavi. Toj čarobnoj emociji, osjećaju, tom čudu Prirode za kojega valja živjeti. Oliver nije znao, a ni želio drugačije. Samo o Ljubavi. Bez Ljubavi mi smo kao bez Duše. ”Lijepa bez duše”, jedna je od onih divnih pjesama koje je prepjevao i utisnuo nam je u vječno sjećanje.
I što sada ta vilinska Ljubav ima veze sa šefom SDP-a? Ima, samo iz jednoga razloga. Taj simpatični mladi čovjek, koji djeluje pošteno, ali beznadežno nesuvislo, gotovo nemoćan i tužan ‘lik’ u svojoj vlastitoj zapetljanciji, moguće stvarno voli Olivera. Sigurna sam da je volio sve njegove pjesme i da ih zna napamet. Ali, kako sam već napisala- a tko ih, za Boga miloga, ne zna? Čak i ako ga za života nije slušao, zna ih prepoznati, ne želim i ne mogu nabrajati sve njih, jer tako ih je puno, a tako je to suvišno.
Ali, Bernardiću, znate, grobovi se obilaze u tišini. Dođete na njih, ostavite cvijeće, upalite svijeće, pomolite se za pokojnika, ili ne, ako niste vjernik, nevažno je. I tiho, kako se i dolazi, tako se i odlazi.
Ne fotografirate se na pokojnikovom grobu, da biste to onda objavili na svojem Facebook profilu, kojega, gle čuda neviđenoga, prate baš i članovi Vaše stranke i simpatizeri. Koji vjerojatno vole Olivera. Ali, za Boga, tko ne voli Olivera? Niste iznimka. Niste nimalo, samo ste jedan od svih nas koji smo rasli uz njegove pjesme, voljeli se, svađali, plakali, mirili.
Jedan ste od nas nekoliko milijuna koji smo danima tugovali kada je krajem srpnja prošle godine Oliver otišao među Anđele, jer, bio je jedan od njih. Sigurna sam da Vam je bilo teško – otišao je s njime na vječni počinak i komadić našega srca. Ali, niste jedini. Ni bili, a ni ostali.
Samo egotriperi, ili pozeri odu na nečiji grob i fotografiraju se uz prigodne stihove ili nešto što je obilježilo život toga pokojnika, a onda to ponosno objave na svojem profilu na društvenim mrežama.
Kao što je ”Zagreb lijep po kiši”, Bernardiću. Tako je i Split lijep kada je sunčano.
Kada istinski obožavatelji dođu na grob pjesnika i legende Jima Morrisona na čuveno pariško groblje Pere Lachaise, ostave puno cvijeća, svijeća, otpjevaju pjesme The Doorsa, ili pročitaju njegove savršene bezvremenske stihove. I odu. Čuvaju Jimov mir.
Sada cijela država zna da ste položili cvijeće na Galebov grob. Lijepo je to od Vas. Ali, zašto to niste učinili u tišini, bez snimke, selfija, kamera? Zar baš svaki Vaš potez mora biti gaf, čak i na ovako tihom mjestu, kao što je posljednje počivalište?
Ostavite Starog Morskog Vuka na miru, on, kao ni čuveni Meštar, nikada nije htio ”politiku u svoju butigu”.
Ispratili smo ga, da, u njegov Trag u beskraju, kako ste i sami napisali.
Imajte poštovanja i ne zlorabite naše emocije prema onima koji su bili najbolji među nama.
Dodaj komentar