Svijet

Zašto građanski koncept društva ne može biti poražen

photo profimedija

Prvo treba reći da ono što u političkom smislu zovemo “zapad” nije nikako sinonim demokratskog društva iako jest taj koncept nastao u Europi i ona mu se uvijek vraća ali i ciklički ga se i odriče.

Ljudi koji idu, što silom, što iz radoznalosti ili podrške, na predstave javnog kažnjavanja..u njima se izmjenjuju osuda i strah. Bilo to u saudijskom svijetu, Indoneziji (na slici), Bjelorusiji ili u Teksasu, u viktorijansko vrijeme su se vješala dizala u Engleskoj svaki dan, svejedno jeli oštrina u ime inkvizicije ili šerijatskih pravila, proleterijata ili rase i nacije, čovjek strah poštuje a oštrini se divi. Ali uvijek je strah.

Svako društvo se brani kaznom. Jedna čežnja čovjeka je da se brani djelotvorno i da ne živi u bezvlašću nego da se zna red, tako i da nije opasno pustiti djecu da se igraju oko kuće ili ići putem.

Druga čežnja čovjeka je da ne živi u strahu, da ne bude gonjen za ono što nije kriv, recimo kriv jer je druge rase ili nacije, da ako bude kažnjen da se da je kriv utvrdilo u postupku u kojem se mogao ravnopravno braniti i da ti koji kažnjavaju budu isto kao i on pod nekom kontrolom.

Te dvije čežnje se često čini kako se međusobno dokidaju. Ljudi se oduševe kad se postrojavaju za strijeljanje osuđenici zbog korupcije u Kini a ne shvaćaju da je sasvim moguće da nekolicina i nije kriva nego se zamjerila partijskom moćniku a i da je moguće da puno korupcije uvijek i bude sakriveno iza tvrdoće režima. Nacističko razdoblje u Njemačkoj bilo je, osim svega, i najkoruptivnije a ideologizacija bilo koje vrste nije jamac ničega osim da će se ideologija zloupotrebljavati za korist..pa jeli partijskih, vjerskih, bilo kakvih elita koje je ona proglasila čuvarima revolucije, vjere, rase ili same demokracije. Djelotvorna demokratičnost je uvijek upitna ali ona opstaje tek kao sumnjičava paradigma suživota ljudi u kojoj nitko nema monopol na istinu, ona je živi kompromis. I udruge za zaštitu ljudskih prava i građanske slobode često su tek ekspoziture moćnih obavještajnig sustava, lobističkih grupa i povlaštenici proračunskih, javnih novčanih izdataka društva.

Ali ta skepsa svakog prema svakome, mogućnost žaliti se na presudu, sloboda javnog govora i okupljanja, sloboda poduzetništva ali i zaštita slabih, najmanje je loše od lošeg. Čim netko čvrsto uzjaše…e taj ne pušta.

I duboko u sebi koliko god čovjek htio društvo kao strogog oca a on želi i da on bude dosljedan i razuman, ali nikad ne bude tako. Čovjek želi …da ne mora ići gledati javna kažnjavanja a ne biti siguran da nije mogao njega ili nekog njegovog, netko tajno potkazati i da ga samo odvedu i njega sad…bičuju, razapinju, pale ili strijeljaju. Pa i da je kriv, da to ne bude brutalno i zastrašujuće osim u ime objektivne pravde a ne neke idealizirane i bajkovite i zastrašujuće.

Svugdje na svijetu, na ovaj ili onaj način, čovjek želi samo jedno- živjeti dobro i slobodno i da ga u toj slobodi čekaju samo ona ograničenja u kojima on dokida slobodu drugima. A čim se netko ima potrebu proglasiti takvim autoritetom da će odlučivati umjesto njega…to je već sasvim nešto drugo. A to će se i u najdemokratskijim društvima skandinavskog svijeta stalno događati. Razlika je, bitna razlika, samo u tome da ovi na fotografiji u publici ne mogu javno tvrditi da taj s bičem nije u pravu iako možda znaju da nije. Ne mogu iz jednostavnog razloga, da i njih ne bičuju. I zato to nije dobro.

Građanski koncept društva može biti užasan ako jedni u druge uvijek ne sumnjamo i ne korigiramo koliko se i hrabrimo, ali je uvijek bolji nego onaj u kojem svu moć ima jedna strana pa samo ona vedri i oblači u ime sviju. A da je ova scena zastrašujuća, jest sigurno. Poruka tog zastrašujućeg nije “sreća da se ovu zločinačku prostitutku kaznilo jer je se bojim” nego ” ne želim živjeti u društvu koje ovako postupa”.

I zastrašujuće je da netko danas i tu, može objaviti članak kao što je ovaj. Trebalo bi da je to što tu pišemo toliko rudimentarno i svakome jasno već odavno, a nije.