photo TV press
Njemačka konzervativna premijerka jasno je i u startu dala do znanja da Njemačka neće vojno sudjelovati u vojnoj intervenciji protiv Assada i ući u potpunu konfrontaciju s Rusijom, to je standardni stav Njemačke koja ne voli previše anglosaksonskoj politici izlaziti u susret i zamjerati se bitnom opskrbljivaču energijom a i izvoznom tržištu. Konačno koja ne voli ne biti prva u liniji odlučivanja što u EU jest a u NATO nije. Merkel i inače vrlo jasno donosi i izražava stavove koji su u pravilu konstruktivni šire, ali to je i jednako osporavano.
Trump je tweetove ublažio iz “stižu rakete” u neko “možda i ako” a i spominje da postoje i druge opcije, britanska premijerka pak od samostalnog DA ide prema savjetovanju s kabinetom a i oporba ju pritišće da uključi i parlament što je zbog važnosti i hitnosti sve prvotno odbacila. Italija, očekivano, neće sudjelovati. Ovo sve je išlo u impliciranje kako SAD još nisu potpuno sigurne u okolnosti uporabe bojnih otrova u Istočnoj Gouthi i baš od strane režima o čemu dokaz tvrdi da ima Francuska a što je, njena gorljivost, možda ono najviše novo u ad hoc odluci oko sukoba koji je još u zraku ali je malo temperatura sukoba pala, pa i Rusija je ublažila retoriku od futura “bit će oborene” u neko plediranje za spas globalnog mira. Erdogan se uistinu našao na mukama između uloge snažnog saveznika ruskog predsjednika i položaja prvog čovjeka članice NATO, njegove su izjave bile ovih dana frustrirano birtaški pomirljive i on je usporedio suprotstavljene strane sa uličnim bandama koje se bore za prevlast. Assad sam, zadržao je svoju poslovičnu hladnokrvnost. Niti jednoj struji u Izraelu nije taj sukob isključivi cilj a ona koja se boji iranskog nuklearnog programa i želi preventivno djelovati teško može uspješno postići taj cilj u ovom odnosu snaga.
Ukratko SAD još uvijek važe svoje mogućnosti za vojni odgovor na navodni kemijski napad Sirijske vlade izvan Damaska. U međuvremenu, Rusija se nada da sukob ne doseže “točku bez povratka”.
A kako tko diše najbolji je pokazatelj u spominjanju kemijskog napada, pa Deutsche Welle ni jednom nije izostavila “navodni”, manje zbog preciznosti a više iz stava, dok ga britanski mediji gotovo nikad ne upotrijebe. Otprilike kao i kod (navodnog) slučaja napada na bivšeg ruskog obavještajca Skripala. Ta skala spremnosti vidi se i kroz broj protjeranih ruskih diplomata i kroz odnos prema intervenciji protiv Assada i niti jedna država nije u ta dva odvojena slučaja konfrontacije nego zauzela isti stupanj oštrine. Sve i da je činjenični supstrat dva korištenja bojnog otrova u dva slučaja sasvim drukčiji.
Dodaj komentar