photo DE
Izbori u nedjelju su do sad najmanje izvjesni za Recepa Tayyipa Erdogana i AK stranku, nakon više od desetljeća i pol. Također bi trebalo testirati snagu oporbe koja je u posljednjim danima kampanje u velikom broju okupila svoje pristaše. Oporba je, po nekim mjerilima, lijeva, okuplja srednji stalež i širi se u masu, ona kaže da su frižideri ljudi prazni. Tu je i inflacija, i to ne samo novca. Razumljiv je i razlog zašto izbori nisu čekali 2019., euforija zasnovana na populizmu najelementarnijeg tipa polako slabi pred činjenicom da osim djevojčica u odorama i vojnih pobjeda nad Kurdima, stvari klize nizbrdo.
Jedan dio oporbe je poražen gušenjem suspektnog puča, drugi dio je tu. Ali o čemu ovisi rezultat- o tome hoće li biti drugog kruga. Za nokaut u prvom krugu Erdogan vjerojatno (još) ima snage, za borbu u drugoj rundi i protiv ujedinjene oporbe, teško.
Svi politički programi zasnovani na autoritarnom i sklonom implementirati nacionalni i religijski zanos imaju iste prednosti i ista iskušenja. Osvoje vlast na tom programu, postave je tako, imaju unutarnjeg i vanjskog neprijatelja, tvrde da su i povezani i ne provode gospodarske reforme. Potom eroziraju i polako tonu, počne im se događati “ušće”.
Ako se bolje živi omekšaju, i izdrže te krize. Ako ne…onda počnu dodatno smetati ljude svojim autoritarnim dijelom, pa makar kako je kod nas bilo s radijem 101 i nazivom Croatia za Dinamo. Da je sve raslo…ne bi šestorka imala šanse. Političko-nacionalni gard je prednost koja traje u naletu, kad popusti se urušava naglo. Ovo u Turskoj je ubrzavanje tog urušavanja koje još nije doseglo svoju akceleraciju.
Ne bi bilo loše niti da izvoznici vojnih zrakoplova u Tursku nešto u ovom uče jer je to prirodni slijed stvari. Ali vjerujem da će još ovaj put biti isto iako manje komotno.
Dodaj komentar