photo screenshot
Rainer Höss je unuk zapovjednika Auschwitza Rudolfa Hössa, Katrin Himmler je unuka Ernesta Himmlera, mlađeg brata Heinricha Himmlera. Oboje su potomci ključnih organizatora i provoditelja holokausta, možda su samo Hitler i Eichmman još spadali u četverolist ključnih osoba najorganiziranije industrije smrti u ljudskoj povijesti. Svoju su obiteljsku povijest doživjeli teško i traumatično, oboje su izuzetni poznavatelji okolnosti u kojima su njihovi preci odigrali tako značajnu i mračnu ulogu, različiti su po mnogo toga, Rainer je mirovni govornik franjevačke gorljivosti koji je okrenuo brda povijesne građe i koji ide “na čovjeka” usaditi mu svijest o tome što je bilo i zašto, Eva Mozes Kor koja je preživjela Auschwitz simbolički ga je usvojila za unuka. On od 2009. kad je prvi put posjetio Auschwitz i surađujući s Institutom za modernu povijest educira o holokaustu i šire pa i direktno odgovarajući na pitanja i pred Krematorijem I gdje je njegov djed obješen u travnju 1947.nakon suđenja do kojeg je došlo nakon što se krio pod identitetom vrtlara upravo po savjetu Himmlera a kojeg je potkazala supruga u strahu od izručenja njihovog sina sovjetskim vlastima. Katrin Himmler je udana za Židova ali nije prihvatila njegovo prezime da bi zadržala identitet kroz koji će se baviti opet katarzičnim ali univerzalnim temama kao što su- može li monstrum poteći iz dobre obitelji. Ona je i počela pisati da bi, svjedoči, mogao njezin sin čitati o obiteljskoj povijesti s razumijevanjem onog naslijeđa i sjećanja u kojem se rodio. Njezini su radovi samoterapija memoarskog tipa zadivljujuće dubine i zastrašujuće širine, Rainerovi su propovjedi koje traže od čovjeka toleranciju ali i razumijevanje i prepoznavanje zločina. Oboje, naravno, nisu revizionisti, definirajmo revizionizam kao pokušaj reinterpretacije povijesti u bitnom činjeničnom supstratu. Oboje su na meti revizionista, neonacista i pojedinih novinara kao što je Eldad Beck koji su Rainera optužili za oportunizam s pozicije nečeg između sumnje, nedoraslosti i zavisti. Jer sve da je i tako, monopol a materijalnu istinu ne postoji a ona je u ovom povijesnom području vrlo dokumentirana i jasna. Da “vrata u plinskoj komori 1970-ih ne dihtaju” i nije nešto nego ..negirati holokaust nije moguće osim u numeričkoj dimenziji a i to neznatno.
Poraz donekle a neizdrživost materijalne istine ključno, osnovni su preduvjeti svake katarze. Ali isti su preduvjeti i za krivotvoriti i negirati stvarnost. Zašto su Rainer i Katrin morali i izabrali put u katarzu koja ih je učinila toliko zrelim a toliki su izabrali iz istih razloga ili negaciju iste stvarnosti ili njenu tako mehanički usku interpretaciju da ona i ne služi nego nastavku pretpostavki za nasilje u Frommovom smislu?
Goethe kaže u Faustu- usudi se otvoriti vrata kraj kojih svatko rado prođe…zašto ih neki otvaraju a neki ne, u svim narodima, povijesnim okolnostima i..konačno, sasvim osobnim razmjerima onoga što se iza vrata nalazi? Borba ili bijeg s demonima je ta točka ključanja- nešto si možemo uljepšati, poružniti, doživjeti tako da nam bude podnošljivo a da ne zagrebemo u univerzalnu istinu. Svatko od nas imao je, u bitno manjoj mjeri najčešće, pojedinačno i u sumi kolektivno, nešto za objasniti si “kako je to moglo biti”. Izbijati Ahmiće Uzdolom i obratno, sasvim je privlačno. Srebrenicu Vožućom i Kravicom, sve naravno Hirošimom, o Gazi da ne govorimo i tako u licitiranje kostima i pepelom.
Da, te oči na fotografiji su prije svega ljudske. I time naše. Njihov pogled svjedoči ono što je nemoguće negirati, privatizirati, umanjiti i što treba prestati. Jednom. Svugdje. Zauvijek. Schoah je nemoguće umanjiti ičim niti ga upotrijebiti za bilo što osim da se nikome ne dogodi. Rainer i Katrin su veći Nijemci time što tome pomažu a ne manji. I jer vrijedi svakome prorok Malahija kad kaže- “I tada ćete opet razlikovati pravednika od grešnika, onoga koji služi Bogu od onoga koji mu ne služi. Jer evo dan dolazi poput peći užaren;oholi i zlikovci bit će kao strnjika (Mal 3,18-19). Nema pripadnosti u tome, ne morate ni vjerovati u Boga, dovoljne su oči sa fotografije. Svi smo u njima.
Dodaj komentar