photo exios
Dugo se promatralo Tursku u erdoganovoj eri kroz tri različite i na oko nepomirljive prizme, kao zemlju koja teži pristupanju EU i ucjenjuje ju s milijunima izbjeglica koje bi mogla pustiti u njen prostor, kao članicu NATO i kao saveznicu Rusije. Ona sve to i jest ali ništa od toga nije isključivo, to je iz razloga što svaka nakupina energije koja dođe u poziciju biti imperij prestaje biti podložna, osamostaljuje se i ako je moguće njena moć raste. Erdogan je uspostavio izuzetno autoritaran režim zasnovan na ideologiji koja ponekad poprima ekstremne oblike kakav smo vidjeli u znamenitoj epizodi s djevojčicom u odori specijelnih snaga koja je plakala na što joj je Erdogan rekao da vojnici ne plaču i da će njen grob biti prekriven turskom zastavom ako padne kao mučenica.
Na zadnjem skupu s europskim političarima, u Varni, bilo je jasno kako Turska ne gleda EU s nekom ulogom pristupnika i prijestupnika koji se misli posebno dokazivati, ona je tražila ukidanje viza i novac, nije pokazala spremnost posebno raditi na stvaranju vlastitih novih obrazaca poštivanja ljudskih prava, bilo je jasno da je izvan kontrole europske politike. Krenuvši na Afrin i porazivši Kurde koji su bili vjerno pješaštvo interesa SAD, uspoređujući SAD i Rusiju u nedavnom periodu suprotstavljanja oko navodnog kemijskog napada assadovih snaga u Siriji sa uličnim bandama, čak u susretu s Rusijom i Iranom, osjećalo se da Erdogan postaje novi sultan i da ima snage za to. Ali najviše se ta narastajuća ambicija osjetila na Balkanu.
Kosovo je, realno, prva država koja je aktivno pomogla uhićenju i izručenju pristaša Fethullaha Gülena, kojega Erdoğan smatra svojim neprijateljem broj jedan, njih su šestorica predani turskim službama dok su legalno radili na Kosovu u školama. Erdogan se javno zahvalio kosovskom predsjedniku Hashimu Thaçiju, a premijeru Ramushu Haradinaju je prijetio sasvim otvoreno i s pozicije imperijalne moći a ne nekog borca protiv terorizma. Kosovo je dijelom i nerado u žiži turskih interesa i uslijedile su smjene koje su naglašavale i određen rivalitet predsjednika i premijera koji dio srpskih medija vidi gotovo oružanim sukobom. Jučer je imenovan novi šef kosovskog obavještajnog sustava (KIA) koji de facto nadzire i policiju. Kosovo se sigurno nosi s dva velika utjecaja, onog turskog i onog “zapadnog” koji je utjelovljen u premijeru čija situacija nije lagodna po nekoliko osnova ali ipak ima podršku EU. Ali i Ruski je utjecaj tu i nije posve identičan turskom. Haradinaj je izjavio – “ovo se više neće dogoditi”, a Erdoğan u isto vrijeme da će biti novih uhićenja gulenista. Ali turski prodor jest i dio savezništva s Rusijom, sigurno najsnažnijim koji ona njeguje ali to nije savezništvo kao što je 70-ih bilo ono između SSSR i Bugarske..
Iz medija i raspoloženja na društvenim mrežama vidi se da mnogo Srba sa simpatijama gleda na nekadašnje protivnike s Gazimestana (mnogi i eksplicitno ne), a Turska posreduje kad zaiskri između BiH i Srbije, čak i hrvatska predsjednica traži intervenciju u pitanjima BiH s punim uvažavanjem Turske. Konačno…zbivanja u predsjedništvu BiH jasno pokazuju srpsko-bošnjačko približavanje (i uzlet savezništva nacionalnih opcija ukupno) a Izetbegovićeva retorika na obljetnici zločina u Ahmićima postaje tvrda do verbalne prijetnje. Prema Hrvatima kao, realno, simboličnom utjecaju EU i NATO na BiH (oni su se povukli iz drugih uloga kakva je bila avantura iz doba Mate Bobana a niti poziv Dodika za trećim entitetom nije osobito primljena) , nije to ništa osobno. Srbiji je tursko-ruska igra odstupnica ako bi (kao Turska) imali pretegoban osjećaj da su u čekaonici beskrajno dugo. Erdogan je i predsjednik zemlje koja značajno ulaže u Srbiju i tonovi između njega i Vučića su sasvim ugodni. Turska nedvojbeno značajno raste i utjecajem i ambicijom, najhladnije zrači prema EU, u svakom slučaju. A i obratno. Njemačka nije dopustila, uzmimo kao ilustraciju tek, da turski državljani sudjeluju na referendumu o povratku smrtne kazne u Turskoj, njoj je oko temeljne stečevine EU (nepostojanja smrtne kazne) neprihvatljivo odlučivati na njenom tlu.
Sentiment oko mita da je Alija Izetbegović ostavio Bosnu u amanet Turskoj….bit ću tu subjektivan oko nečeg. Bošnjaci su nacija s najvećim postotkom uvjerenja da se “u onoj državi” bolje živjelo, vjerojatno Titovih slika i malih bista ima najviše na cijelom prostoru ex-yu u BiH i to u bošnjačkim kućama, tome je jasan razlog- njega pamte kao spasitelja od četnika i ustoličitelja njih kao ustavno priznate nacije. Ta legenda je, o Titu, možda i dublja i u svojoj je biti sklonost nadnacionalnom a svakako sekularnom, to dobro znaju šejhovi iz saudijskog svijeta koji su primljeni dosta rezervirano kod Bošnjaka. Vjerujem da je ta emocija bliža razvoju proeuropskih ideja nego onim koje Bosnu okreću Stambolu, autor teksta slično vidi i u dijelu kolektivne svijesti kosovskih Albanaca. Drugi dojam je i da su svi narodi u BiH u svojoj biti umorniji od tenzija i neskloniji sukobu nego se učini. Tenzije se čine više kao doživljaj nametnute obaveze radi pokazivanja političkog identiteta a u restoranu Šadrvan u Mostaru se toči šljivovica iz Modriče po cijeni i kvaliteti francuskog vrhunskog konjaka i uz neko zgražanje dijela namjernika koji misle da ne bi trebalo služiti alkohol, pa navijačima Zrinskog ili Veleža (vjerujem da vlasnici naginju Veležu), i što god dalje bilo…to će tako i ostati. Ovime samo naglašavamo jedno- politika je samo djelomično sposobna formirati život, on postoji kako može, zna i mora.
Ali svakako, Turska je sve više sila, na mnoge načine i njen je utjecaj sve snažniji a sve u većoj konfrontaciji s utjecajem one moći koju predstavlja Europska komisija. Ne znači da je on time nužno destruktivan a sigurno je korektiv. Njegova apsolutna supremacija bi, svakako, bila.
Dodaj komentar