ova znamenita fotografija iz jeka najtežeg od dana nejžešće od bitaka 2sv rata nema ničeg u sebi romantičnog ali joj to ne smeta da je ne bi u jednome iskoristili, u jednoj temi koja je izvanvremenska.
kursk dakle, 43, i znamo da je sve završilo pobjedom velike crvene armije kako ju je tada zvao zapadni svijet, to je tek radi lokacije u vremenu. i naravno da je bjelgorod oslobođen, nadam se da nema imbecila koji bi to drukčije zvali i naravno da su staljinove čistke teška i brutalna povijest i da ne radimo budale od sebe oko toga.
tu s obje strane imamo duboko utrenirane ljude koji ginu kao snoplje na ravnici, inače to je dan kad je i feldmaršal von kluge uzviknuo “pola saksonije je danas izginulo kod prohorovke”, tamo su se ne samo sudarile nego i izmiješale doslovno tisuće tona željeza i mesa u jedan dan, pirotehnički koji je spalio više energije nego atomska bomba.
tamo i nije bilo, s obje strane, nego baš dragovoljaca, s obje strane i ljudi koji su davno prestali oklijevati ako su pucali u žive ljude. postrojba čiji predstavnik stoji je čistila put za teške zločine nad civilima ali nije ih imala vremena sama provoditi, predstavnici postrojbi na zemlji su bili 5. gard armija, po mišljenju maršala žukova ali i sepp dietricha, to je po spremnosti tu negdje.
u francuskoj postoji fair play ponekad, u rusiji od propasti oklopnika teutonskog reda u 13st nema niti nečeg što je play a kamoli da je fair.
i u jeku te smrti, ogrezli i navikli na suočavanje sa smrti, sa svim tim tisućama oko sebe, rus pomaže svom kameradu a nijemac ih gleda sam ne znajući jeli on to njih sad zarobio ili što se uopće događa i što će sve biti do večeri. do večeri će on biti mrtav ili u uzmaku, ovaj rus ga gleda u oči i on njega, možda je to trenutak, fotograf je tenkovski dočasnik bez tenka koji je sasvim vjerojatno već bez gusjenica, sve je izmiješano. za deset godina tek tko zna što će biti.
malo vuče na situaciju iz vrdoljakovog filma u kojoj boris dvornik gleda slike krave i djece suprotne strane pa se pripuca i on ima traume od gledanja slika a ne od pucanja.
tu se ovi što se gledaju ne boje ali to im ne pomaže ni najmanje.
imamo trenutak u kojem, zbog nepredviđene blizine, sve stane i oni, osobito stojeći, uopće ne znaju što bi. on nije treniran da oklijeva. on je treniran na apsolutnu poslušnost u kultu smrti. ovaj dolje je odrastao u sredini koja je sve osim meka prema sebi i drugome ali on se sagnuo jer…
napominjem da je sve tu oko njih. rus uopće nije u panici oko svoje situacije, u tih par dana je zarobljavanje bilo zabranjeno. postoji i trenutna metafizička kalkulacija jer za minutu će sasvim moguće i nijemac ležati a neki drugi rusi će stajati iznad njega prostrijeljenog, važno je znati da je to sasvim realno i doslovno blizu je da to bude za minutu a ne za dan ili tjedan.
fotograf je jednako u problemu i slika je iz sovjetskog arhiva, očito pribavljena jer je aparat s filmom ostao u rusiji.
on vjerojatno misli ovo poslati u njemačku ako ništa da pokaže kako oni pobjeđuju a još više kako mu je tamo strašno. ili tko zna što sve.
to sve na slici je biologija, nema tu etike niti politike. niti povijesti. to je uvijek.
nije li jako gadno kad si ljudi dopuste duboko povjerovati da se bespoštednim idejama sve može riješiti pa se preračunaju?
što god se u deset sekundi nakon što je škljocnuo aparat dogodilo se preračunalo. to je mat.
formalno, u ovom trenutku nitko od njih nije izvan pojma dezertiranja. jasna zapovjed na taj dan i na obje strane- nema stajanja, nema zarobljavanja, nema saginjanja nad ranjenim.
hvala lijepo.
Dodaj komentar