Featured Svijet

Možda nikad do sad Rusija nije izabrala imperijalnost kao identitet, u zadnja četiri izbora istog kandidata i predsjednika

photo:NBC

 

Nije vijest izborna pobjeda Vladimira Putina, u to se nije niti pokušalo posumnjati kurtoazije radi, bar od njegovih protukandidata. Nije vijest niti stanje kolektivne svijesti ruskog biračkog tijela, ono imperijalnu moć bira kao koncept društva u kojem želi, dijelom i pristaje, živjeti. Jer osim par azilanata i nešto novinara, on i nema konzistentnu negodujuću grupu a ono kritika na stanje društva ili politike što egzistira među ljudima oni prihvaćaju s trpnom, religijskom, slavenskom potrebom za mirom sa sobom, kao nešto u čemu je umijeće življenja takvu stvarnost prihvatiti neovisno sviđalo se to sasvim ili ne. Tolstoj u svom kasnom književnom stadiju pozdravlja i ističe duhovnu vrijednost takvog stanja. Ali jest nešto novo na četvrtim izborima koji su proglasili Putina carem, on i nije predsjednik- on je viralni apsolut obožavanja u svojim nastupima koji su postigli stotine milijuna gledanja, on postrojava direktore koji nisu isplatili radniku plaću, posjećuje tvornice automobila provjeriti jeli sve to dobro stegnuto, on radi ono što prvi čovjek niti jedne političke scene tzv zapada ne radi (to bi bilo sasvim apsurdno u tim sredinama), to radi car a ne političar. Japanski pak car se tu i tamo nakloni i pozdravi a premijer je jednako autoritativan kao premijeri zapadnih zemalja. Novo jest to da nikada on do sada nije u predizbornoj kampanji nastupao toliko tvrdo, ne prema oporbi nego prema ostatku svijeta, njegovi su nastupi bili ekspresija podsjećanja na nuklearnu i vojnu moć, sve izjave koje je davao duže vrijeme klizile su u sve jasniju, sve konzistentniju sliku nekoga  tko se više ne nada svijetu kao velikom selu u kojem se pozdravlja i pomaže, čak niti suprotstavlja nego se isključivo kreće prema stavu – ja sam Rusija i s nama nema šale.

Ukupni njegov stav je planetarno popularan i prihvaćen kod ljudi koji po svom unutarnjem ustroju naginju ovome, i u Hrvatskoj je popularnost Putina i Rusije veća nego za vrijeme SSSR, što desnije i što lijevije u svjetonazorskoj skali to jače, što bliže centru pak, to manje. Europski pak, oni suspektni prema svemu ruskom narodi, ne vole Putina. Baltički svijet, Poljska, imaju povijesno negativan stav prema tvrdoj ruskoj stvarnosti.

Rusi od dolaska Putina žive razmjerno bolje, ne žive toliko dobro kao Francuzi ili Nijemci ali to kompenziraju altruističkim emocijama pripadnosti jednoj supersili a što su navikli živjeti. Taj osjećaj uključuje mi-oni nadosobni i nadobiteljski gard, onog “koji je to auto bolji od Moskviča”, i to prolazi više nego ikada do sad.  Montesquieu je ovu spremnost davno prepoznao, opisao i tumačio veličinom zemlje i klimom.

Ali pred njim su puno veća iskušenja, ona nisu moguća riješiti stavom niti ovise o novom hladnom ratu, koji se i tako čini upitno spontan. Jer ovakav ruski vrh odgovara jednim interesnim političko-gospodarskim središtima moći zapada a postoje i oni kojima ne odgovara.

 

 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara