Žaliti za Prigožinom je isto što bi bilo žaliti za Arkanom, i jedan i drugi su zločinci svojih državnih diktatura za koje su do jučer zulumčarili nad svojim i tuđim sunarodnjacima i kojima su potom postali teret . Perverzno do temelja, i Prigožin će ostati a Arkan je ostao u dijelu svog naroda mitski enfant terrible, dok će njihovi nalogodavci- principali i istodobno ubojice, ubojice ubojica dakle, skupa s prvim ubojicama ostati dio emocionalne konstrukcije “branili su svoj narod”. Nacionalni mitski mazohizam uvijek voli svoje najgore, voli kad te najgore proguta mrak od većih najgorih kojima su služili ti najgori, i ukupno voli da život ne vrijedi nikome ništa. Pravoslavlje kao divinizirajuća strana tog zla, kao koncept “veći Srbin veći svetac”, dakle kao koncept koji Boga vidi kao izvor nacionalno-imperijalističke i državne uloge kršćanstva a ne neku univerzalnu instancu, ne ostavlja prostora za bar dualizam autoriteta Vatikan-vladar, ono kao konstrukt koji leži na tome da je Car božji dar i autoritet i njegov šamar se voli s ljubavlju sina prema ocu. Čak i kad ubije, jer on to radi s ljubavlju prema vjeri i domovini, javno je govorio Porfirije da je Kosovo vrijednost kao i Novi Zavjet. Ustaša je znao “da mora birati”, Maček kaže Ljubi Milošu “znaš li da ćeš gorjeti u paklu”, ovaj odgovara “znam ali…” Mladić Rale neće, on će ravno u raj jer je veliki Srbin, dakle po božjoj volji je ubijao. Njegovo je služenje carstvu direktna božanska misija, nema tu petljanja niti konkurentnosti Bog- nacionalna crkva i njena državotvorna misija- vladar- Ratko, nema tu petljanja.
Bizarno i beskrajno ropski, narod koji jedini javno zove svog predsjednika Pičkousti se među svim europskim narodima, plemenima i čoporima daleko najviše divi narodu čiji vladari ga već stoljećima bacaju kao šiblje u peć svojih ratova i tretiraju kao stoku, još gore, to je narod čiji pripadnici dobiju po dvanaest godina tvrde robije za najmanji uzdah nad činjenicom da traje “specijalna operacija”, rat se ne smije niti spominjati. Oni se dive, prizivaju i zazivaju te vladare koji ne drže niti do koga osim svojih dupeta, one mekše ne poštuju i gledaju ubiti ili zamijeniti, taj narod su Rusi a ovaj zadivljeni su Srbi. Da, ima zadivljenih i među Hrvatima, ne baš među građanski opredijeljenim ali ima kod “crvenih” kakvih je svu silu Hrvata progutao staljinistički mrak, čak među onima “crnima” koji se hvale da su “se naši konji prvi napili na Donu”. Ali to “mrak ga je progutao” je i u ruskoj i u srpskoj nacionalnoj epici dokaz bespoštedne veličine vlastite nacionalne misije okupljanja svojih zemalja, otpora mrskom Zapadu koji je moguć samo bespoštednim potezima i odnosima. I pederskim običajima malokrvnih i pokatoličenih naroda da pokušavaju živjeti u društvu koje ne gasi nadzorne kamere svako pola sata da netko nekoga ubije.
U toj dark romantic parahomoseksualnoj baladi da je Prigožin ubio Putina i postao “najveći Rus”, i Rusi i Srbi i retardirana hrvatska i zapadna manjina bi to pozdravila i obožavala Prigožina kao novog nacionalnog i imperijalističkog samodržavnog patrijarha, obožavali i Putina ali za stepenicu manje… i prezirali razne mekušce koji bi da se živi kao na trulom i beskičmenjačkom Zapadu.
Naravno, pojedinac se tu nalazi, kao i u svakom misijskom nacionalizmu, bitno više i direktno izložen autoritetu vladara, njemu su očevi domovine direktna ekspozitura božjeg autoriteta, ne neka trasirana mjenica preko “caru carevo”.
Dodaj komentar