Svijet

korist bezvlasne emocionalne gravitacije- pantovčak i kruna

u svim starim demokratskim društvima temeljenim na podjeli vlasti događala se ista neravnoteža, često i do one mjere koja bi tu vrijednost trodiobe vlasti sasvim karikirala, naravno to je hipertrofija izvršne vlasti koja bi svojom operativnom, i vidljivom i nevidljivom premoći, teško narušila stabilnost sustava.
SAD su živjele periode svoje političke povijesti u kojima je izvršna vlast, osobito kroz obavještajni sustav s ideologiziranom agendom, do te mjere suspendirala temeljne vrijednosti američkog društva ( to su slobode pojedinca i tržišta a ne kvazidesne idealizacije) da je trebalo puno pionirske prgavosti američkog društva dok izvršne sjenovite elite nisu bar morale postati suptilnije. vrijeme nakon rušenja blizanaca nije se na puškomet približilo u svojoj rigidnosti onom iz vremena antikomunističke histerije 50-ih.
te hipertrofije počivaju na koncentraciji emocionalne moći uz koju se javnost identificira. neovisno o tome govorimo li o predsjedničkom, parlamentarnom ili međusustavima vladanja, netko koristeći moć vladanja emocionalnim polugama identiteta usiše moć koja je i tako poput sauronovog prstena.

ideja da neka emocionalna moć, neki objekt nacionalne identifikacije a bez ustavnih ovlasti osim sasvim kurtoaznih, bude izmještena poput rezervata od izvršne vlasti, jest neki čuvar i korektiv koji zapravo sprječava njezinu koncentraciju u rukama vlade, službi ili predsjednika. u modernim monarhijama je to kruna, bezvlasno poglavarstvo je korisna stvar i u parlamentarnom sustavu kakav ima hrvatska nakon tuđmana a to je predsjednik. on može podijeliti odlikovanja ili pomilovanja, može formalno ponekog i imenovati ili istupati u vanjskoj politici ali prva je uloga pantovčaka koja i krune, obilaziti vojnike u mirovnim misijama i posjetiti đakovačke vezove, ambicije budu i veće pa i mistifikacije (teoretičari zavjera, osobito balkanski, misle da engleska kraljica predsjeda svim njihovim neprijateljima), ali ravnoteža postoji od prvog “kabineta” što je bio zametkom vlade kao najčešćom koncentracijom stvarne moći koliko je i europska komisija hipertrofirana izvršna vlast europske postlisabonske integriranosti, konačno to su komesari (prevodimo kao povjerenici mada asocijacija nekroatiziranog izraza nije sasvim loša).

i svakako svojom popularnosti jest pantovčak koristan banskim dvorima na sličan način kao kruna vladi sprječavajući iskušenje postati gospodar društva kroz moć zasnovanoj na vladavini emocijama društva, naravno, mesić je htio više a i kitarović iako na drugi način, ali polako taj mehanizam zaživljava uz jednu pretpostavku koja je neophodna da bi to pojedinac tako doživio- a ta je osnovni razlikovni moment razvijenog i našeg društva. naime..
pojedinac (i društvo kao suma pojedinaca), prvenstveno vlast prosuđuje kroz ono što je njemu kao pojedincu osobno bitno- porezi, socijalna prava, BDP, sve što jest uloga izvršne vlasti. u nerazvijenom društvu (mi iz tog jajeta izlazimo možda najviše baš u ovom trenutku), vlast se ocjenjuje kroz nazive ulica, vanjsku politiku i koketiranje s povijesnim činjenicama i interpretacijama.
ali polako uloga pantovčaka postaje korisna, iz mandata u mandat, upravo zbog svoje bezvlasne gravitacije popularnosti i, iako izborna, ta uloga djeluje na način na koji djeluje moderna kruna razvijenih monarhija.

O autoru

Uredništvo

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara