Featured Svijet

KOJA BI BILO LOGIČNO DA JE JEDINA KLJUČNA TEMA DANAS?

Borba je s pandemijom izgubila svoju mitsku egzistencijalnu oštricu a bez koje nema one “dišemo kao jedan”. Borba je protivnika same svijesti da postoji virus postala toliko bizarno glupa da se i ona našla u neobranom grožđu i prelila opet u stare bojeve protiv cijepljenja ili 5G mreže kakve zastupaju ocvala imena s estrade i ogorčeni fantasti svih oblika, i to je popustilo skupa s fanatičnim altruizmom. Sve polako popušta ali ostaje jedno, ostaju posljedice jedne stvarnosti koja polako izranja i kaže – ovo će dugo tinjati, ovo košta socijalnu stvarnost puno i, najgore, ono kako smo živjeli ne tako davno ne misli se dugo vratiti.Kad ljudi čitaju “pad BDP-a” to ne zvuči kao da se njih tiče, to zvuči da vrijedi za one koji su ekonomski analitičari a da i nema neke veze sa stvarnošću onog tko preleti tekst.Konačno tako to i vide oni koji odlučuju o nečem, koliko već odlučuju. Piše se o turizmu, hoće li se morati na ulasku u zemlju Nijemci testirati ili će nositi propusnice koje kažu da su se friško testirali, hoće li Čehe lansirati u nekim kapsulama na more pa će padati ravno u krevete i ostvarivati svoja prva noćenja čim padnu. Stvarnost je drukčija. Stvarnost je da između kolektivne frenetične svijesti o problemu koja daje obveze bavljenja problemom i redovnim stanjem postoji jedno treće stanje koje se upravo formira i koje se zove depresija. Na razne načine se tako zove, i kolektivno psihološki i ekonomski i politički jer takvo stanje zapliće u bitku na Neretvi i ne pušta dalje. 
Mobilizacijska javna volja morala bi se snaći za suočiti se sa sasvim novim. To novo je da jako puno ljudi vrlo brzo, vjerojatno, neće moći kombinirati male legalne plaće i dnevnice iz sive ekonomije i da će to dovesti do toga da neće moći krpati svoje kućne budžete. Tu sindikati ne pomažu niti MMF nego multidisciplinaran rad suočavanja s odgovorom na “kako smo uopće živjeli”. I glava u pijesku tu ne pomaže. A sve i počinje iz frižidera, od nataliteta do kolektivne političke volje. Od uličnog kriminala do antidepresiva, od izbora škole do hoće li se ići u školu.
U takvim je situacijama, a za koje uvjeti upravo listaju, moguće da se s time država bavi ili ne. Način na koji se bavi mora biti temeljen na realnosti ili će se s tim baviti siva zona odlučivanja. Jedno vuče u autoritarnu solidarnost a drugo u autoritarnu anarhičnost. 
Ali ja ne čujem da je to prva tema nego da su prve teme opet insignije i obljetnice a to ne miriši na dobro. 
Stotine tisuće domaćinstava morat će se u svom prihodovnom smislu značajno rekonstruirati. To valjda nešto znači jer, bar zadnjih 40 000 godina, to je jedina tinta koja je pisala povijest. 

Za bavljenje ovim nije dovoljno otvoriti kladionice ili osjetiti priliku da se formira kakvo povjerenstvo. Ovo je test za autističnost društva u svim svojim koncentričnim krugovima.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara