Featured Svijet

Jedno pismo iz Zagreba

photo jutarnji

Zagreb je jutros, u jeku pandemije, pogodio i jak potres. Na fotografiji je crkva u Palmotićevoj, zašto sam ju izabrao objasnit ću kasnije. U svemu što nas je snašlo čovjek je gotovo nemoćan, svijest o tome nas pogađa i opominje ali na jedan način je vidimo i kao poruku. Ne znam koje pameti i svjetonazora bi trebalo biti pa da se sve ne poveže u dva zaključka.Da nismo baš dobri gospodari svijeta i da postoji nešto, kako god to zvali, što se zbog toga ljuti. Pa da je jasno da i nismo gospodari svijeta. Ali hrabro. Kad kažemo hrabro to znači suprotno od bahatog jer nerazuman je bahat a hrabar je hrabar jer ima povjerenja u to što nije samo on.I što nas god snađe neka nas učini boljim.Ja to vidim kao opomenu i vidim je kao još uvijek  blagu opomenu, sve ovo što nas pritišće. I vjerujem u nas. I u ono iznad nas. Brojne su i glasine oko nas, sigurno su neke i namjerne, ali to ne umanjuje osjećaj da nam nešto, ja osobno to zovem Bogom, nešto govori. Što nam govori? Kad potres obori vrh katedrale i križ padne baš pred sobu kardinala a tako je bilo, mnogo će tko tu vidjeti dodatno više nego da nije tako, kad se sve dogodi u jeku epidemije jednako će se čovjek zapitati je li tu… sam zvuk prvog  potresa ( i ovaj čas se događaju manji potresi) bio je tako direktan i potmuo i jak. Ljudi koji lutaju parkovima u svim uvjetima karantene i kojima su stanovi zatrpani žbukom i ciglom, sve to odjednom, stotine poziva kako smo koje primamo, sve to daje jednu snažnu glad da se objasni jedno – što i tko nam time nešto govori. Vidite, puno se pokazalo topline među ljudima koje nije bilo, puno se ljudi zateklo da im nije do svega u čemu su se osjećali moćni ili bolji, puno se ljudi nudi pomoći i pomaže drugima. I kao da nas sva ta nesreća ne samo opominje nego oplemenjuje. Puno je straha ali puno je i neke sasvim ljudske širine koju kao da nismo znali održati i sagraditi dok nas nije sve ovo dograbilo i snašlo. Za što nas opominje? I čovjeka i crkvu i rodilište? Za pohlepu. Za tvrdo srce i pohlepu. I traži nas, rekli bi da nas zove, da osjetimo jedan drugoga. I taj glas, jer ovo sve je moglo puno biti gore, nam baš to govori. Ovaj zvuk potresa ja znam iz rata, on sliči na detonaciju, puno je takvih zvukova na Bliskom istoku bilo godinama, ovi ljudi s maskama sa djecom koji bježe, sav taj osjećaj nemoći, sve to mi jedni drugima radimo radi moći i novca a i najmoćniji su sad zaraženi virusom. 
Zato smo sad ipak više jedno, jača ta svijest u svakom čovjeku da nije moćan i da se ne može ničim sakriti pred bolešću ni potresom, ne znamo što još čeka. I siguran sam da je to zato. I zato, što ne znači da se nisu pomakle tektonske ploče iz svoje dugo čekane statike ili da nije virus preskočio iz ljuskavca u nultog pacijenta, jest. Ali je sva ta ekvilibristika uzroka i posljedica i poruka upravo ta. I svakom od nas neovisno boji kože ili jeziku kojim govorio i koliko bogat ili bistar bio. 
Prihvatimo tu ruku koja nas drži kao ono što jest, nismo joj ravni. I jasno nam govori. 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara