Svijet

Iran, SAD i nuklearni sporazum, Iran je ključ svake premoći na Bliskom istoku

photo reuters

Iran je ove godine prošao kontrolu i reviziju poštivanja nuklearnog sporazuma iz 2015., koji je nametnuo ograničenja iranskom nuklearnom programu u zamjenu za ukidanje sankcija i čak se američka predstavnica na godišnjem skupu koji je početkom godine održan u Njemačkoj izjasnila “za”, ali Trumpova prijetnja američkim napuštanjem tog sporazuma ostaje i nju u svjetlu ukupnog odnosa snaga na Bliskom istoku možemo uzeti s ozbiljnošću. Iranske izjave i međunarodni kontakti s pakistanskim znanstvenicima potaknuli su američku Središnju obavještajnu agenciju da 1992. upozori da zemlja Perzijskog zaljeva može razviti nuklearno oružje. Dok je Iran potvrdio svoju predanost Ugovoru o neširenju nuklearnog sustava iz 1968. godine, želio je i  “pravo” zemlje za razvitkom tehnologije obogaćivanja urana prije nego što je napravio ustupke. Malo je zemalja bilo spremno to učiniti tijekom osmogodišnjeg predsjedanja Mahmoud Ahmadinejadom, koji je zaprijetio Izraelu s uništenjem. Proboj je došao nakon što je umjereniji predsjednik Hassan Rouhani izabran 2013. godine.

 

Međunarodna agencija za atomsku energiju potvrdila je da je Iran uklonio svoje zaliha od 20 posto obogaćenog urana, koji se može koristiti za izradu medicinskih izotopa i za poticanje istraživačkih reaktora, ali se može kratkoročno pročišćavati i za oružje. Inspektori su također potvrdili da je Iran uništio reaktor sposoban za proizvodnju plutonija. Naknadne procjene IAEA-e, budući da je sporazum stupio na snagu, pokazao je da Iran ispunjava svoje obveze.

Jednako se Iran i izjasnio oko te mogućnosti američkog napuštanja sporazuma vrlo tvrdo –  “Naša Organizacija za atomsku energiju je u potpunosti spremna.poduzeti akcije koje oni očekuju i koje oni ne očekuju”, rekao je Rohani, ne konkretizirajući dalje, u govoru koji je prenosila državna televizija, i ta njegova izjava nosi među redovima i određeno priznanje kako je razvoj tog nuklearnog programa, možda, došao i dalje nego se misli. Iran ima dvije neprijateljske sile u okruženju a koje su američki saveznici- Saudijsku arabiju i Izrael, i ima jako savezništvo sa Sirijom i Rusijom i svakako je vojno prisutan uz Assada na sirijskom tlu.

U Izraelu postoji i bojazan da će se na tlu tog područja naći i ruski protuzračni sustav S-300 u svojoj novijoj inačici i nakon kojeg se više neće moći ničim doprijeti do iranskih postrojenja koja ga pretvaraju u nuklearnu silu. Vrlo jasno su ruski mediji u nedavnim zaoštravanjima i intervenciji američkog saveza prema Assadu naglasili kako je oružje koje je u značajnoj mjeri djelovalo protiv krstarećih raketa starije a da nije, očito, ovo zbog kojeg Izrael pritišće Rusiju da ne dopusti njegovo pozicioniranje u prostor jer bi time Iran bio sasvim bez kontrole po osnovi svojih obaveza iz tog sporazuma iz 2015. Realno, iako je njihova financijska moć velika, Saudijska arabija nije dostojan vojni protivnik Iranu, Izrael jest i on je djelovao nekoliko puta prema Iranu, sporadično ali na tragu tog straha koji pogoduje jednoj od dvije suprotstavljene struje u izraelskoj politici a drugoj ne odgovara.

“Iran ima nekoliko opcija ako SAD napusti nuklearni sporazum. Reakcija Teherana na američko povlačenje iz sporazuma bit će neugodna”, rekao je iranski ministar vanjskih poslova Mohamad Džavad Zarif, potvrđujući stav Hasana Rohanija, u svom iskazu u New Yorku. U siječnju je Trump postavio ultimatum Velikoj Britaniji, Francuskoj i Njemačkoj da postojeći sporazum promijene na štetu iranske strane ili će SAD ponovno uvesti sankcije Iranu.

Kao nuklearna sila Iran postaje, skupa sa saveznicima, značajno premoćan gospodar vojne nadmoći u regiji, do kuda je na tom putu stigao ne zna nitko ali stvaranje raketnog štita S-300 mu omogućava da ga mirno dovrši i razvija čak i ako je dovršen. Kao i ostale zemlje koje obogaćuju uran, kao što su Argentina, Brazil, Japan i Južna Afrika, tehnologija koju je razvio daje Iranu sposobnost da nastavi nuklearno oružje ako bi odlučila prekršiti svoje obveze.Realno vrijeme da on samostalno postane vojna nuklearna sila je, po našim procjenama, tri mjeseca.

Odjek je uvjerenja da su kontakti Irana i Izraela bitno kvaliteniji i konstruktivniji nego se čini i da teško mogu njihova zaoštravanja izmaći kontroli, također i da to nije posljedica odgovornosti rusko-američkih odnosa nego višeslojne i nevidljive diplomatske brige obje strane koja vodi računa i o unutarnjepolitičkim okolnostima u obje zemlje.