photo khamenei service
Da bi razumjeli dvojbe oko stava ayatollaha Ali Khameneija prema aktualnom trenutku za Iran ali i pretpostavljenom nezadovoljstvu načinom vođenja računa o interesima revolucije kako to čini predsjednik Hasan Rouhani mi prvo moramo razumjeti jedinstven teokratski ustavni poredak zemlje kojoj je Khamenei vrhovni vođa po načelu velayat-e faqih (ولایت فقیه). To načelo vrijedi počevši s Homeinijem a znači ishodište vlasti od boga, ne jako drukčije konceptu japanskog cara- predsjednik je u svojoj ustavnoj poziciji bliže onom što je u parlamentarnoj demokraciji premijer, vrhovna ali smjenjiva izvršna vlast. Od 1989 i nema dužnosti premijera u Iranu a ono što je vlada odgovara predsjedničkom kabinetu ministara. Vrhovni vođa pak postavlja i smjenjuje ali ne vodi državu direktno iako to može. Član 57. Ustava kaže da se uprava Iranom vrši od strane tri grane vlasti ( zakonodavne, izvršne i sudske) koje funkcioniraju pod kontrolom apsolutnog upravljanja vjerskog Vođe. Vrhovni vođa, slično predsjedniku u klasičnom predsjedničkom sustavu, najviši je zapovjednik vojske, njega bira Vijeće (vjerskih) stručnjaka a predsjednika se bira na općim izborima a njegovi ministri u parlamentu. Da bi uopće bio kandidat on mora biti potvrđen od posebnog tijela koje je direktno odgovorno ayatollahu i Rouhani je, realno, imao podršku Khameneija pa tek potom naroda a čija je uloga bila više prepoznati što bi vjerski vođa htio nego se nadmetati među sobom, on je htio Rouhanija, umjerenijeg nego je bio predhodnik a konstrukcija dijela medija je da je raspoloženje sada drukčije i to u smislu da je Khamenei pristaša radikalnijeg stava prema SAD. Sad kad smo razjasnili tezu idemo vidjeti što kaže sam vjerski vođa, on svoja razmišljanja objavljuje i mogu se tumačiti naravno ali nije to dobro za nas činiti to doslovno, on piše drukčije. I ima svoju web stranicu s koje ćemo nešto prepričati jer da, u nekim govorima on jest kritizirao mek stav prema zapadu ali je iza toga pohvalio neka rješenja unutarnjih poteza predsjednika na način da se više čini kako on ima njegovu podršku “ne popustiti” ali ne više od toga, novi tekstovi su eksplicitno antisaudijski jer potiču na međusobno ubijanje muslimana, naravno da saudijsku politiku optužuje u paketu s Izraelom i SAD, ali on ne stvara osjećaj koji su neki mediji stvorili predviđajući i vrst vojnog udara uz pomoć najdjelatnije i najlojalnije formacije, Revolucionarne garde (mogli bi reći da je ona i rod vojske). Jednako bi rekao i da je na novim fotografijama on prikazan dodatno staložen i smirujuć, ne toliko naglašeno odlučan i konfrontirajuć. Istodobno, jedan ministar daje izjavu- nema izmjene nuklearnog ugovora iz 2015., dakle i Macron i Merkel uzalud lobiraju u SAD. Ali nije tako. Psiha iranske vanjske politike, ali i druge, daje ovo reći ministru a ostaju još dvije više instance koje mogu taj stav modificirati a da se to ne računa kao kapitulacija nego kao supervizija. Iranci su pozicijski pregovarači i ono što Iran govori ovim je zapravo- ja šutim i čekam, jer je u Rouhanijevim izjavama vidljivo slično. Najviša razina na kojoj se u nekom trenutku odlučno je informacija da se na višoj nije, kako se bliži 12. svibnja tako se najodlučnija retorika pojavljuje na rangu niže nego prije tjedan ili dva.
Izrael je taj “prvi na udaru” i “prvi koji bi trebao udariti” ali on ima svoj politički mentalitet kao država a između njega i Irana jedna je velika razlika ali i jedna velika sličnost. Razlika je što su razlike u stavovima prema vanjskoj politici u Izraelu vrlo javni i slobodno se izražavaju, Iran i nema oporbeni medij u punom smislu. Sličnost je u razvijenoj tihoj diplomaciji, u jeku sukoba oko Gaze Izrael vodi pregovore s drugom stranom i njihov ministar financija u Ramallah doslovno šarmira vicevima na čistom arapskom, vjerojatno nitko na svijetu nema sumu IQ svojih prvih dvadesetorice kao Izrael, teško da je i Iran daleko od prvog mjesta.
Napetost je velika, veze su prokrvljene i teško da otvoreni sukob može podnijeti izraelska javnost, Iran to zna. I Trump to zna. I Europa, koja je krenula po trofej koji joj treba i na kojem piše (vizualizirajte onaj od Davis cupa) “mi smo riješili stvar”. Ali to nije lako jer svi čekaju a iz unutarizraelskih razloga vladi treba što i Trumpu ali i Iranu i Putinu u daljini treba isto- nazovimo to velikim sukobom koji se neće dogoditi i koji se dugo neće dogoditi a bit će na korak do toga da ga bude. I to je u biti win-win a vrh Irana pokazuje da to prepoznaje i igra tako. A drugi jednako čine. Nuklearni ugovor se teško može održati a da se SAD ne povuku iz njega i ne stisnu Iran sankcijama ali postoji rješenje koje su logičan potez (Trump je mudriji nego se učini i manje impulzivan osim površinski), a ono je ono što bi bilo logično- procedura kao razrjeđivač, retorika kao zgušnjivač i sankcije koje ne pogađaju vitalne točke.
Dodaj komentar