Svijet

in memoriam simbolu stare europe, Marian Labuda

gogoljeva pripovijest o ivanu nikforoviču, uloga ličioca u izvedbi bourvila  (la grande vadrouille), scena u kojoj švejk saznaje za ubojstvo ferdinanda dok maže koljeno protureumatskom kremom, sve su to biseri kojima je optočena kutija nemjerljive vrijednosti, instinktivnog uljuđenog mira stare civilizacije kojoj pripadamo i u koji se sakrijemo od velikih i nemilosrdnih zbivanja koje sama ta naša civilizacija iznova pokreće.
jedan od magično upečatljivih trenutaka te tradicije, možda i najveći u svojoj čistoći je trenutak u filmu “selo moje malo” kad se vodi rasprava na kojoj stepenici koja vodi u podrum treba pivo stajati da bi bilo idealno hladno. beskompromisni jezgroviti humanizam pasivnog otpora protiv svakog grmljavinskog “moraš”, protiv svih režima i ideologija, sažet je u toj sceni za koju ne poznam nikoga tko ju nije upamtio kroz lik koji je nosio preminuli marian labuda, strog i paradoksalan, spontan, brižan i češki uredan pivopija i principal svog mladog suvozača kamiona tatra koji prevozi šljunak i daske i po kome mladi kolega ravna korake kad ujutro kreću na posao, svaki sa svojom torbom u kojoj nosi užinu.

i kad ga se čovjek sjeti, njega i te energije čiji je bio oblak, na čas se vrati negdje u svoje rane godine, kraj škole, vikendom. i pita koliko je sati da bi što manje zakasnio na ručak i kasnije gledanje emisije “nedjeljnom popodne”, jednako spore, naivne i smirene.