photo pinterest
Danas je godišnjica početka 2. svjetskog rata s kojim se možda nikad nije tako bavilo, zanosilo, poistovjećivalo, tumačilo iznova što se zapravo dogodilo a nadasve se svu tu muku prikazivalo kao neku titansku i plemenitu borbu u svrhu današnjih jasnih političkih ciljeva na prostoru, osobito tranzicijske, Europe. Čak u Njemačkoj, najviše se opija tim reminiscencijama na području nekadašnjeg DDR a i drugdje se fingiraju te zaraćene ideje i strane kao aktualne kao nikad prije.
Pri tome predlagatelji rehabilitacije jednog Ljotića uopće ne primjećuju da pozdravljaju pred sudnicom jednako kao talijanski neofašisti ili onako kako vrebaju uhvatiti kamerom hrvatske ekstremiste koji u emisijama zovu 369. legiju “hrvatske snage”, kao saski nogometni huligani i tako po cijelom kontinentu. Tumači se da u aviosnimkama Auschwitza nema sjena dimnjaka iz plinskih komora a moralo ih je biti, tumači se da su (već neki) htjeli samo etnički čistu zemlju, tako i da se nema što čuditi ako je pobjednička vojska po Sloveniji ostavila tisuće kostura onih koji su se predali, civila i izbjeglica. Čak je izraelski premijer zapaprio izjavom kako se ne bi poubijalo tolike Židove da nije Hitlera na to nagovorio zli jeruzalemski muftija. Razvlači se i laže, nateže i prešućuje, opravdava i oduševljava kao nikad prije. Uz te se ekstremne i zastrašujuće ideje objavljuju oglasi za udomljavanje štenaca, članci o ljekovitosti bilja i flasteri za mršavljenje.
A tako se čini uvijek onda kad se priprema ili poziva na nova nasilja i nemire, na nove tragedije i netrpeljivosti, rasne zakone i bezumne osvete. I to je naša stvarnost. Sretno nam bilo, i nadajmo se, ne onako kako zaslužujemo.
Dodaj komentar