Danas je, 11.11. godišnjica kraja prvog svjetskog rata za koji se nije sanjalo da će biti tek prvi, u kojem su nekom djedovi a nekom pradjedovi redom sudjelovali, tukli se bajunetama i kundacima, živjeli u blatu, gušili se plinom međusobno i muzli krave u zarobljeništvu, ratu za koji smo učili redom u školi da je bio besmislen a da su ratovi kasnije smisleniji jer su doveli do socijalne ili nacionalne pravde mada….mada kad čovjek pogleda Alepo i Mosul, Ukrajinu danas i četrdesetih, konačno i srebrenička grobišta, ne djeluju ti ratovi kasnije bitno plemenitiji, smisleniji i svetiji. A i ne izgleda da je, jednako tako, svijet i smislio neke uzvišene ideale za koje gine, nije, on gine i ubija neumorno i iz iste one gladi za širenjem posla i ovladavanja geopolitičkim prostorom kao i u doba bitaka na francuskim rijekama, samo je danas taj kapital okrenut Locheed i Suhoj izvoznim aranžmanima a tada je bio okrenut trgovini čajem, Krupp čeliku i usponu gospodina Škode, samo su tada bili labuđi pjev glembajskog svijeta raspodjele moći a danas one hladnoratovske pa euroatlantske i euroazijske, sve je drugo jednako u ovom vremenu koje izuzetno miriši na barut. Konačno i drugi svjetski rat doveo je milijune mladića u ravnice Kurska, Obojana, Orela, jedni su vjerovali da su sve krivi Židovi i da im treba životni prostor a drugi u majku Rusiju i u besklasni svijet, vjerojatno se i tada mnogo tko pitao samo hoće li dočekati večer i mora li sve tako biti. Danas se vjeruje u širenje Islama, obranu kršćanskog svijeta od širenja Islama, export i import demokracije, identitete temeljene na nemoći, u svu tu uskovitlanu površinu potrebnu da se u nešto vjeruje pa da se može impulsivan i snen istodobno čovjek koji gordo zvuči a to nije, natjerati u onu supijanu histeriju koja će ga nadahnuti da mrzi i boji se u mjeri koja treba samo kutiju šibica. Ne bojimo se da nije već u nečijem džepu.
Poput onih članova orkestra u filmu Titanik, svirajmo svoje živote, gledajmo naš svijet, tu smo, zrna njegove prašine, netko metalne špene, netko baruta, netko brašna i netko kokaina.
Dodaj komentar