photo AP
Susret Putina i Trumpa sigurno nije susret u kojem je teško neku mučnu situaciju prekinuti ugodnom, za razliku od susreta s Merkel, Trump tu ima formalnog suparnika a realnog saveznika i oni mogu u startu razgovarati kao dva rođaka iz Doboja koji obojica imaju po dućan u malom gradiću u Austriji pa razgovaraju tek o podjeli teritorija i ponudi koja se neće međusobno smetati a svaki će restoran tvrditi i dalje da je bolji, jedan od njih ima i mjenjačnicu. Jer jedan prodaje rakete i energiju a drugi rakete i dolar kao platežno obračunsko sredstvo u trgovini naftom. Pravi neprijatelji su zapravo zajednički, umišljeni Europljani, ocean kineskih dućana, oni tek trebaju brusiti svoj konfrontirajući odnos a ne uspostavljati ga. Takav susret treba biti u Helsinkiju, sredinom mjeseca, na pola puta kako se i nalaze jaki ljudi. Koliko se oni respektiraju bilo je vidljivo u vojnoj intervenciji u Siriji kad je NATO kažnjavao Bašara AL-Asada raketnim napadom u nečem što je sličilo na pokaznu vojnu vježbu noviteta na tržištu raketnog oružja, jedni su ispaljivali svoju robu a sirijske snage su ih rušile ruskom tehnikom, baš toliko dobro koliko i treba. I cijeli svijet je drhtao hoće li doći do svjetskog sukoba između jedne vojne superile i druge u kojoj se u tom trenutku vodila kampanja i kongresna istraga jeli njen predsjednik pobijedio na izborima zahvaljujući prvoj. U svakom slučaju pazili su da se na terenu ne ogrebu. Konačno da nema Putina ne bi bilo niti razloga da SAD traže od svojih saveznica dizanje proračunskih izdataka za obranu (od njega) i kupuju zrakoplove, dronove i rakete od njih.
Ali mali narodi će budno paziti što veliki dogovaraju, dio ljudi zadojen predodžbom konfrontacije na jedan način a drugi tek da shvate gdje je linija razgraničenja reuspostavljena, Hrvatska je energetski i prehrambeno skokovito sve više u rukama Sberbank i Gazproma a politički se SAD vraćaju u Hrvatsku potiskujući briselska rješenja. Bosna je, čini se, tampon koji je prešutno i interesno dogovoren na višoj razini od njihove i to ex američki diplomat ne krije, nedavno, pitanje je samo Srbije. Kako ona krene prema Berlinu i Parizu tako ju desnica i crkva prozovu za ono što se od nje traži kao ulaznica a kako se okrene od junckerovskog svijeta tako ju isti taj svijet prozove da ju neće financirati, Putin i nije nudio više nego da Srbija kupi rakete a izolacionističkoj politici SAD na Balkanu nije do njenog uzdržavanja. I tu, kao dijete rastavljenih roditelja, ona balansira i to nije lako. A tu je i Erdogan koji je sve više samosvjestan politički, koliko god slabio ekonomski, to nije kombinacija za podcijeniti.
Ideološki su oni tu negdje, tvrda trokomponentna retorika – imperijalnost, borbenost i malo ksenofobije kao aditiv.
Dodaj komentar