Svijet

Cruz i mi

Izubijan genetski, ranim traumama ili oboje, tragedijama, utvrđen u nemoći koja je morala ili eksplodirati u zrelost ili u eksces ili ostati u limbu ne-eksplodiranja kao nepoznanica kada će i ako eksplodirati. i on i svi masovni i serijski ubojice su u tome podjednaki jer patološke odluke nastaju iz patoloških priroda a one nastaju iz patoloških stanja.
Naravno, on tu pozira benignim pištoljem koji ne može ubiti, vidite vrh cijevi, ali raste strast za osvetiti se svijetu.

u onoj mjeri kojoj bi društvo uzelo sebi zadaću prepoznavati u pojedincu kapacitet za takve postupke ono bi hipertrofiralo u orwellovsko društvo, želimo biti krivi tek kad nešto učinimo a ne unaprijed, već nas skandinavska društva šokiraju stupnjem potrebe prosuđivati nas i usmjeravati, s druge strane naše pravo je za prekršaj protiv javnog reda biti procesuirani i tretirani samo za to, ne za mogući naš kapacitet ubiti trudnu djevojku, roditelje ili susjeda. konačno, društva s pojačanom ingerencijom kontrole nad pojedincom koji “još nije ali pokazuje da bi lako mogao učiniti krvoproliće” uzgoje patološke pojedince unutar samog tog svog sustava kontrole. pobogu, svi oni koji se prijavljuju biti publika u sudskim smaknućima teksaških kazniona sumnjam da nemaju klicu patološkog u sebi.

s druge strane, često vidimo lica koja samo čekaju da ih preuzme odluka počiniti zločin ili zločince na kojima se jasno vidi kako je dugo to u njima raslo- a “mi” nismo ništa poduzimali. jedino se moglo čekati i sprječavati manje ekscese i ako ih je bilo. često i nije, akumulirali su se nepočinjenjem u jedan veliki, kapitalni prasak.

ljudima se ne može zabraniti biti nesretni, ljuti, loši, uvjereni u zlo. može ih se tek zaustaviti kad ukorače u zonu izvršenja nečeg a prije tek u stadiju priprema i ako su same pripreme eksplicitno kažnjive, samo jer su izobličenog pogleda i dobacuju ih je nemoguće početi zaustavljati u društvu kakvim ga vidimo. u staljinovom društvu da, ali on bi tamo bio NKVD pa bi svoj bijes institucionalizirao u pucanju po seljacima koji se opiru kolektivizaciji, tako da je rezultat isti. jednom bi pucao bez zapovjedi pa bi ga ubili njegovi i s osnove nediscipline.

postoji li međuprostor? stupanj sklonosti koji bi se stegnuo a da nije udar na slobodu pojedinca a jasno pokazuje da, ako ništa da potiče i generira silu koja ovo čini od ljudi?

pa…neonacistički se floridski vođa bijelih supramista pohvalio kako je on bio njihov član, on se snimao hvaleći se ubijanjem životinja, konačno- on je na društvenoj mreži najavio postati školsski ubojica.
to je valjda taj pojas kad je društvo trebalo pretresti kuću, zabraniti kupnju oružja i staviti ga pod osobitu pasku- on je ubojstvo najavio. jer…

jer višestruko ubojstvo traži u pojedincu značajnu neravnotežu, teško ona može nastati a da se baš sasvim neprimjećeno formira iako, naravno, to nije čvrsto pravilo. i što iz lijenosti, što iz pristojnosti, što iz blagosti, okolina ne čini potrebno kad već postoje signali u nekom koji značajno pokazuju kapacitet koji postaje odluka ili to tek može postati.

i u toj ravnoteži našeg prava biti rubni “još ne počinitelj” i prava društva sprječavati nas u odluci postati počinitelj, mora nastati nagodbena praksa kolektivnog duha oko pitanja koji je to trenutak u kojem se steže oko nekoga. ne prerano niti prekasno. i ta praksa nedostaje iako je prijetnja kažnjiva, ako se prijavi, i iako socijalne službe imaju neke ingerencije ex offo.
tako da…društvo se mora braniti, preventivno i istodobno kad je napadnuto, ali mora zadržati oštricu za situacije kad je ozbiljna mogućnost biti napadnute njene štićene vrijednosti.

O autoru

Uredništvo

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara