Osvrti

Živjeli bi u svom svijetu?

Postoje i strah i čežnja da kad bi bili mi baš mi da bi time digli između sebe i onog što vidimo kao ostatak svijeta visok i nepropusan zid. I da bi nas to koštalo puno, u nekim vremenima i situacijama i života ili slobode svakako. A i sloboda koja nam je zajamčena…pa malo je tko iskreno i vidi slobodom. I čovjek uvijek zatvara dio sebe u sebe i uvijek pokazuje dio sebe kao sebe, makar u nekom zatvorenom psihijatarskom odjelu odbijao hranu. Mi u očima svijeta uvijek postojimo a i on u našim, koliko god si lagali i skrivali se međusobno svijet i mi. I najsložniji par, i blizanci, kad bi nas i klonirali bi naš klon bio drukčiji jer bi se jedno jutro probudio za centimetar bliže prozoru i imao za miligram drukčije iskustvo i to bi ga učinilo drukčijim, za malo ali da.

S druge strane da smo oboljeli od najmisterioznije bolesti teško da smo samo mi oboljeli. Da svi vjeruju u istog idola a mi ne, teško da još nas ne sumnja u njega. A iza tog zida u glavi mi te druge ne vidimo jer smo ga previsoko sagradili. Kako onda?

Pa s obje strane zida smo mi a sasvim bez zida teško možemo. Svatko je za sebe u nečem a po nečem smo svi, skoro svi, dvoje, sasvim bliski. Život je dijalog, je li čovjeka sa sobom, ljudi međusobno ili s Bogom? Pa gledajte ovaj tekst, nekom je glup i nepotreban, nekom blizak, sasvim razumljiv nikome niti sasvim nerazumljiv nikome.

I uvijek se zatvaramo ili otvaramo kao vrata, školjke, već kako to tko zamisli i ovisno s kojim je algoritmima kao nakupina stanica rastao i što ga je šibalo, snažilo ili oštetilo previše ili dijelom. Ali nikad nismo potpuno sami niti potpuno s drugima.

Živimo tu svijest o cjelini i o sebi dok smo tu. Jer tu kuglicu nas ništa ne može niti rastopiti niti sakriti s ove strane rijeke Stiks. A svima nam je put na njenu drugu stranu kad dođe čas puta. Ne kad mi odlučimo niti drugi. Nego kad je vrijeme tu.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara