Osvrti

Zašto želim za stolom adventski vijenac, mimo i usprkos svemu, sasvim iskreno

Prvo kao čin osobne potrebe za heimisch kućnim ugođajem koji ide s okićenim gradom, bombonima i zimzelenim lišćem, konačno i bečkom novogodišnjom svirkom koja kaže “ipak je sve dobro”, koji najdublje želi svaki mali čimpanza na kojem se vrše pokusi pa gleda zgrabiti komadić tkanine ili ruku onog tko mu daje već koju injekciju. Pivo i gitare mi nisu dovoljno “to nešto”. Drugo kao čin građanske hrabrosti protiv ludila u kojem živimo a u kojem sve ono što se poziva na adventski vjenčić u prsa vodi protiv onog što ga opovrgava i demonizira. Može netko misliti i obratno, teško je to reći i smjenjuje se to, pomaže i hrani.

Ja nikako nisam netko tko prepisuje sa stupa brojeve telefona autobusnih prijevoznika koji organiziraju odlazak na predstave gdje ljudi vrište i prevrću se i mole za oslobođenje i ozdravljenje i gdje padaju na leđa pa se ustaju i izgovaraju jednosložna mrmljanja misleći da to govore u jezicima. Nikako ne mislim da nas od opasnosti masona i reptila mogu spasiti samo teokracija i diktatura sklona velikim silama koje proizvode samo rakete i nemire. I nikako ne mislim da je biti Hrvat fotografirati se sa strojnicom u NATO kalibru ili kako tiskam čvarke i vikati kad igra reprezentacija. Grozim se i pjesama Torcide u Rijeci i islamofobije i grozim se plakata za predstavu na kojima netko drži skulpturu Marije za erogenu zonu i ideje da je to umjetnost. Nije. To je manifestacija kretena koji žele šokirati bakice i ne žele biti topli i odgovorni prema najbližima nego su izopačeni i agresivni mandrili koji žele zavesti kakvu srednjoškolku bez dinara i prodati joj da su buntovnici iz garaže koji se dopisuju sa glazbenicima za koje nikad nisam čuo. Meni ne smetaju nacionalne manjine niti seksualne manjine i kombinacije, ne smetaju mi ni sindikati ni braniteljske udruge niti sinovi vodećih ljudi svih tih privilegiranih skupina, jednih s pozicija koje se pozivaju na adventski vjenčić a drugih koji se osjećaju navodno ugroženi od njega. Dok mi ne parkiraju na ulaz ili mi zagrade auto. Onda mi smetaju.

Ja ne volim kad ljudi viču i prijete, još manje kad kamatare u ime općih vrijednosti. Pitanje je što volim kod ljudi osim da su dobro na način koji se ne nameće stvarajući osjećaj dužnosti ili krivnje. Vjerujem u Boga, da, nema to za mene neke veze s ovim vijencem, poštujem pa i volim sve narode, nema to nikakve veze s politikom. Na ručku u Voždovcu sam sasvim kod kuće i u Genovi i u Čapljini as well. Tamo mi je djed, u tom kraju, bio profesor i dobro. Bobis je što volim, nešto i manje volim. Boli me vukovarska kalvarija, boli me i današnji Vukovar koji kao da se sav skupio u kapitalizaciju te kalvarije. Politički bi najprije bio pravaš, ne mislim da je Đapić pravaš niti da je Milanović neka ljevica.

Ne znači to da sam ja neki “centar” u političkom smislu. Ja baš punkerski želim adventski vjenčić. Jer sve što ne stoji se poziva na velike riječi tradicije ili pak slobode i neobuzdanosti. A ja to, oboje, jako ne volim.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara