Sjedilo je nas skoro desetak za stolom restorana u Splitu ” u Mornara”, ja sam desetak godina i čeka se otvaranje Mediteranskih igara 1979., familija je oko mene i za drugim stolom je neko bučno i nepristojno društvo, jeli smo ribu…gledajte sad. Žedan, ja dohvaćam bocu mineralne “tri srca” i tek u namjeri da ne ispadnem sebičan ja točim redom drugima i stiže komentar da ja to radim previše siguran u sebe a “niti ću platiti ručak niti mogu smiriti ovo bučno društvo za susjednim stolom”. Ima tome preko četrdeset godina i ja se dobro sjećam vreline u obrazima svog trenutka poniženja što se ne uklapam u mjerilo svih mjerila- da je i ostat će moja vrijednost sposobnost “platiti ceh i smiriti nasilno društvo za stolom do”, mutatis mutandis – da nisam, a ako ću ikad biti da će se to vidjeti po tome dvoje a ostalo su sve priče. Ovo je sukus geneze svih ratova i kriza i nasilnih obrazaca svijeta od Ljubuškog do Tokijske burze, možemo to zvati patrijarhatom, kapitalizmom, klasnim društvom ili kako hoćete, ja sam ovu zgodu zapamtio za čitav život a ostatak ručka (sklon apstraktnom razmišljanju) pretočio u osnovno- budi muško. Jer ako nisi, ako ostaneš netko tko dreči kad teta na ribarnici vadi one žive šarane iz vode i rješava ih sjekirom pa zamota i dalje tako, ne budeš li plaćao ručkove i smirivao društvo za drugim stolom bilo šakom ili svojim ugledom i prisustvom koje će iskamčiti “oprostite druže, nismo vas prepoznali”…niti ćeš smjeti poljubiti curu niti će te gledati, ostat ćeš u zapećku ili pod mostom i sam.
To je temeljna poruka koju je meni ova civilizacija uputila 1979. i ja se sakrivam po nišama te ukupne bare jer..iako sam redario za Cikatića s dvadeset i platio neke hrenovke tu i tamo, ja ne želim da to dvoje bude mjerilo svega. Ali iz razgovora s korisnicama pravne i druge pomoći Hrvatskog Radikalnofeminističkog Pokreta, mojih poslovnih usluga koje sam pružao i državama i Crkvi i iranskim investitorima i pok. Šiclu, i veslačkom savezu i… mene prati isti ratio mundi gore koji vrijedi i nameće se za žene u smislu da svoju premoć mogu ostvariti preko jednog takvog kakav “plaća ručak i smiruje drugi stol” pa u vrtlogu podsjećanja da bi to moglo i bolje i sumnji i svakovrsnih razapeća ljudi budu svakakvi.
Bilo je i kad sam živio u iluziji da sam na dobrom putu i da imam moralno pravo popiti tu svoju čašu mineralne vode, bilo je i da je konobar smirio društvo i da je izgledalo da sve ovo tako ne važi, ali ukupno je to tako.
Kada Puljak pušta maloga Ivoševića da izvali štogod ” politički nekorektno” to je da pokaže kako “oni mogu smiriti društvo za drugim stolom” i kad je tragični i istinski tragičan herojski lik pok. Matijanića ( inače u polemici vrlo neugodan i agresivan) hitnoj službi se junačio i svima očito oko sebe pa ga nitko nije za uho uveo u auto i odvezao po preporuci – to je taj princip koji ga je koštao života jer junaci ne plaču. I kad sad Benčić svaki dan ispali novu floskulu kako i “ovi koji su za Blajburg” (namjerno nepravilno) mogu u njoj naći svoju Jeanne d’Arc ..Milanovićeve straobalne mamićevštine, sve je to dio istog imperativa od tog ručka “u Mornara” i svi su oni to prošli i vrijedi za njih koliko i za mene tada. Sva politika i posao i svašta je pod velevlašću istoga, mi se možemo potruditi da to ne bude sirovo i nasilno ali to je to.
Tako da ja i danas gledam moći platiti ručak i smiriti društvo za stolom do….a osobni život i pisanje imati izvan toga. Gotovo contra legem, da tu ne vrijedi “budi muško”. Da nemamo nejasnoća, napuderisani muško je jednak ili i gori, “ja sa svojim ženama” piše ispod fotografije jednog homo feminističkog aktiviste a kad je jedna nešto posumnjala ju se ispljuvalo da šuti i bude k nozi. Dakle princip je isti kao na sastanku Gotovine s generalima u Kninu ili u Sinodu kad se bira kardinal. To je to. Svuda je to. Uspijem da nije uvijek to kad nas je dvoje.
Bilo bi mi drago da se nekom sviđa što pišem ako mu se sviđa što pišem- ne jer se učini da ja vrijedim, nego samo jer je i ako je zanimljivo. Ali to je nemoguće odvojiti, mi to nosimo duboko ugrađeno svezano.
Moramo naći bolje rješenje u korijenu. Uz svo poštovanje…ali da.
Sad idem smiriti bučno društvo (raditi, i ne zaštitarski nego visokostručno i danas iz pravne teorije ali isto je) da bi bar donekle mogao piti mineralnu vodu. Slobodno komentirajte ali ako je moguće….neka ne bude baš jako glupo.
Dodaj komentar