Featured Osvrti

Zagađenje i bespoštednost

Nije zagađenje prirode neka izolirana stvar i postoji samo jedno zagađenje a ovo je jedna od manifestacija, sva zagađenja počivaju na predodžbi bespostednosti kao prednosti. 
Naravno, medijacija i arbitraža se svim stranama i društvu vise isplate od parnice, niti u ratu niti u mesnoj industriji okrutnost i bespostednost ne daju rezultate nego ih umanjuju ali čovjek zarobljen u iskustvo i stav bespostednosti ne zna niti lako može drukčije, često i nema okolnosti za drukcije. Čovjek kojeg boli zub teze može biti koristan sebi i drugima, istraumatitiran čovjek teze može funkcionirati glatko i njegov prelazak u drugo stanje je moguć samo kroz katarzu a to nije tek tako. Čovjek koji živi nasilje on živi nasilje i ono njega, on teško vidi i može drukčije. 
Mi živimo, mi mislimo, mi osjećamo i jesmo ono i onako kako smo naučili i to iskustvom i razumom tek polako i ako uopće mijenjamo. U ovom nismo nikako ravnopravni jer smo nastali i rasli u različitom okruženju i mi tek možemo taj start ovako ili onako mijenjati. Ja kad sam trcao iz školskog kina jer nisam želio gledati scene iz filma “ Deveti krug” nisam bio samo empatičan nego i sebičan, da sam sve to upijao ja bi i za koračić bio veći kapacitet biti dio tog filma pa na kojoj strani sasvim svejedno. Tako da sto smo u sebi sretniji to i stvaramo sretniju stvarnost i obratno ali uvijek mi živimo sto jesmo i uvijek jesmo ono sto živimo uz mogućnost oboje zajedno mijenjati malo po malo. Ovo nije sasvim pravedno ali je tako. Sto uopće možemo? Možemo se zapitati, to nije malo. 
Kada nam stvarnost nije sklona mi postajemo tvrdi, iz tog stanja stvarnosti mi želimo izaći i postoji neka mogućnost zapitati se moramo li iz tog stanja izaći kroz iste obrasce po kojima funkcionira ono sto nas muci ili možemo mudrije nadigrati tu stvarnost a time i generirati bolju stvarnost – ona je uvijek bliža onom sto možemo opisati kao win-win stvarnost. Pri ovome tvrdo ne znaci odlučno jer je to sasvim drugo i odlučnost je posljedica uvjerenosti a ne tvrdoće, najveći problemi i nastaju od neodlučnog i konfuznog, od uplašenog najviše jer je strah sijamski blizanac okrutnosti a treći je brat nerazumna i afektivna glupost. Pa opet, gdje se bojimo nije lako biti razuman i okretan nego je lakše biti afrktivan i glup. Nismo za to krivi i krivnja je vrlo tanka priča jer mi smo uglavnom onakvi kakvi mislimo i osjećamo da moramo ili bar želimo biti. Pa opet. Velika je stvar i iskorak prihvatiti mogućnost da nam možda nisu drugi krivi, da možda nismo niti mi, ali da možda možemo na pametan i smiren način, odlučan dakako, učiniti si dan ili tjedan boljim. 
I ako ponavljamo da su “ oni sve krivi”, da nema izlaza ili ga ima ali da je on isključivo krš i lom, onda tesko možemo van iz svog stanja i svojih okolnosti. Ako pokušamo drukčije pa se tu dovijamo i ako smo zapravo hrabri onda imamo izglede za bolje. Sebe se i ne pobjedjuje sukobom sa sobom jer taj sukob i jest korijen problema. Sebe se pobjedjuje zapažanjem o sebi i traganjem za istinom zašto je ovako i kako možemo bolje. Bolje nikad nije bolje samo nama ali s tim se moramo pomiriti. 
I ako vodite rat, borite se na tržištu, ubijate svinje ili igrate nogomet vi sto to radite domišljatije i s manje okrutnosti to će biti bolje svima, znanje i empaticnost su također prijatelji a svijest je ključ svega. Uzvišenost, plačljivost, osobito samosažaljenje, to sve šteti i vraća u stanje traume i proizvodnju trauma, vedrina i znatiželja, polet i samopromatranje, to je jedino čime možemo u bolje i biti bolji jer jedno bez drugog teško.