Featured Osvrti

TRENUTAK KAD SAM VIDIO DA UMIRE JEDAN SVIJET, DA JE PAO BERLINSKI ZID

U jednu nedjelju, u vrijeme kad se naglo i brzo oblačilo nebo još od Gazimestana, u kajkavskom selu gdje sam često trenirao, održavala se vježba dobrovoljnih vatrogasaca. Bilo je jasno da je to zbog ukupnog, Vinko Pintarić bio je u bijegu i strijeljao s boka, vješto, na policajce, u Beogradu su bile martovske demonstracije, Joža marijagorički iz kisikane i drugi, rumeni od vina i krmenadala vatrogasci, razmatali su svoja višestruko krpana crijeva, popravljali šiljaste azbestne kacige, trčali s tim šmrkovima i kacige su im padale preko očiju a vatrogasne bluze su im se otkapčale jer su svi bili podebeli. Bili su pripiti, istodobno i podrugljivi i ljuti, međusobno su se podbadali, nastala je jedna galama, i vesela i zabrinuta i groteskna.
I ja sam, gledajući to i brišući suze od smijeha, shvatio da predamnom umire jedno vrijeme.
Jedno bezbrižno i kilavo, jedno prisno i nevino, jedno vrijeme koje će ostati još neko vrijeme u češkim komedijama a moj će ga narod zaboraviti.
I da sve postaje ozbiljno i nemilosrdno, da neće ljudi više posuđivati jedan drugom Tomos automatik i loviti na gliste štupsere i na trešnju klena.
Da je sve drukčije