photo CBS
Sjećam se predizbornih suočavanja kod prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj i sterilnog, uštogljenog, komornog nastupa Stipe Šuvara protiv nadolazećih snaga utjelovljenih u zadarskom odvjetniku i kasnijem državnom pravobranitelju koji je činio ono što se prevedeno iz anglosaksonske sudske psihologije doslovno može prevesti “nazvati stvari pravim imenom” , nešto kako se izražavaju Trump i Jelena Karleuša kad se razračunava s Nives Celzijus. Šuvar je u jednom trenutku digao pospano obrvu i uvrijeđeno rekao- pa vi ne razlikujete naciju i etnikum, i ja sam znao da će izgubiti izbore. Emisiju su gledali bijesni i uplašeni ljudi u potkošuljama i njih nije zanimalo tko je bolje vladao nerazumljivim izrazima, zanimalo ih je tko će koga pohapsiti i što sutra na marendi treba reći pa da se bude na pravoj strani. Tema je bila nešto kao “jeli su svi direktori Srbi i jeli Beograd uzima hrvatski novac”, to su vremena beogradske Duge i narastajućeg magazina ST Marinka Božića. Brežnjevljevski i brandtovski svijet izražavanja su bili na odlasku ali decentni tipovi se danas vraćaju polako u modu. Trash talk je danas mainstream. Od bivšeg direktora FBI koji se zakvačio oko svoje knjige s američkim predsjednikom u maniri scena sa suđenja turkovićevoj skupini za pljačku Kargo centra do kvartovskog psihopate nitko ne važe riječi osim alternativaca u komunikaciji koji se …prave Englezi. Ali da na Hrvatskoj radioteleviziji nazivaju dinastičku nevjestu razvedenom mulatkinjom, sigurno, u vrijeme Olivera Mlakara nismo mogli čuti.
“Nisam siguran da ste bili na baš svim predavanjima” postaje ponovno, u očima radnog naroda i građana, ubojitije reći oponentu nego da je prevarant s lažnom diplomom. A zašto? Zato što ono što svi mogu nikad ne može dugo biti nešto posebno. Svi mogu imati nepristojan i uvredljiv nastup ali to se više ne računa u šokantnu prednost nerobovanja formi jer postala je ta politika govora vrst forme. Što kaže onaj imitator- Dodika je najlakše imitirati, držiš zatvorena usta i govoriš, probao sam i uistinu (nazvao sam kolegu i rekao- ne možemo ovako više). Tako da tko se želi isticati u nastupu opet mora vježbati izgovor i birati riječi, fond tih riječi nije loše da je više nego dvoznamenkast a praviti se afirmativan je tek uistinu otrovno. Čak i u Saboru, polako, postaje sve teže igrati na galamu. Big brother će od kontinenta postati otok i nadam se da će trajekt rijetko voziti za kopno.
Dodaj komentar