Featured Osvrti

Super skraćena retrospektiva populizma za početnike

Teza- na prostoru na kojem se čita Odjek populizam nastaje u doba prve Jugoslavije, kao i na cijelom kontinentu. U tridesetim i četrdesetim doseže vrh, blago pada do osamdesetih, raste devedesetih i opet se povlači do ovog vremena kad postiže svoj zenit. On je bipolaran i afektivan oblik nerelativizirajuće iluzije koji satire autentično pod krinkom kvaziautentičnog. Stav koji svodi istinu na psovku ili konzumerizam. Danas kvazinapredni populizam prestiže opet onaj koji se predstavlja konzervativnim.
Da, nastankom mira nakon prvog svjetskog rata (svijet  nije svjestan da je prvi nego ga zove samo svjetskim ili velikim) postaje europski kontinent sklon populizmu. Boljševici su možda prvi pravi nositelji populizma, između vizije i brzoširečeg ideološkog zamaha koji uistinu jest potresao onaj svijet koji je kroz svjetski rat izdahnuo. Nastaje Sovjetska republika Bavarska i “bauk komunizma” širi se sad već u svijetu materijalne stvarnosti ali sasvim dinamično a paralelno sa karizmatičnim antikomunizmom koji jednako ima osobine populizma koje nije imao do tada. Freikorps u Njemačkoj, Vrangel, jedan koncept karizme tih gibanja je bio sasvim nešto novo. Nije to konzrvativizam careva koji su zaratili 1914., to je preteča nastanka nacizma i fašizma i njihove stihijske histerije. 
Ali nakon prvih godina prve Jugoslavije zasnovane na solunaštvu kao širokopojasnoj novog aristokraciji.. da, i u samoj Srbiji ne vrijedi više biti iz stare obitelji nego nastaju pokreti i pripadnosti koje su nešto novo i brzonastalo. Tridesetih je Jugoslavija tektonski populistički prostor, Ljotić i njegov Zbor, HSS nakon ubojstva Radića postaje od hrvatskog narodnog identiteta sasvim prepoznatljiva a često i uniformirana stvarnost vođena Mačekom koji nastupa sa sasvim populističkom arhitekturom svog kulta ličnosti, Orjuna je sasvim u duhu tridesetih populistički agresivna politička snaga diktature a Ustaše i komunisti su u blagom flertu jednako kritički prema kruni i regrutiraju na slično zapaljivo nekritički način, svi imaju svoje misije a ne više programe kakvi se raspravljaju dok se opslužuju kolači poslije obiteljskog ručka. Četrdesete su uspon populizma per exellence, antisemitski prvi zakoni nastaju još u kraljevini a nakon sloma države sve novostvorene okolnosti funkcioniraju po pravilima razbojničkog populizma, i one sklone osovini i one nesklone i gerilske. Konačno pobjednici 2 svjetskog rata na tom ukupnom prostoru uvode potpuno novi svijet zasnovan na radnim akcijama, trčanju štafete, mitinzima i paradama, još za mog djetinjstva centar Zagreba ispisan je režimskim parolama na fasadama, sve je između zadanog i spontanog ali vrlo glasno i nekritično. S vremenom SFRJ mekša i taloži se u sasvim drugo , ona do kasnih osamdesetih postaje sve ” manje populistički dio svijeta”. Ona drijema u obliku koji će dočekati Miloševića i jogurt revoluciju, potom druge oblike posljedica koji prate eroziju Berlinskog zida, ona 1989. dočekuje bar na oko nespremna i sve se opet uzburkalo kao uvertira u 90-e. U Hrvatskoj na Cvjetnu nedjelju Tuđmana se prikazuje novim uskrslim Kristom, sve se kreće prema ratovima 90-ih koji opet gase komponentu populizma u novonastale državnosti i sve opet gasne polako u konvencijalno. 
Sve ovo znamo, sve ovo može netko vidjeti i za nijansu drukčije ali načelno je tako bilo. Ali što je sad, kad se populizam i tek identificira kao priznat oblik političkog djelovanja? 
Ranih 2000-ih naglo uzlazi svijet i prostor koji razumije ovaj jezik u novi i sasvim jasan oblik populističke renesanse, teorije zavjera postaju parlamentarna stvarnost osim što preplavljuju Internet a on postaje prva platforma političke borbe. Ali kakve, daleko od staložene ili decidirane, programi gotovo nestaju pred vrištećim tvrdnjama koje su mahom ekstremne, temeljene na potrebi stvaranja frustrirajučeg afekta, politika konačno postaje performance. Duga ili ST su medijske ikone nastanka anomičnih 90-ih su kamilica, danas postoje grupe na društvenim mrežama još bitno neodgovornijeg nastupa, ja tvrdim da što se 90-ih smatralo ekstremnim danas bi djelovalo vrlo umjereno, danas stranke koje ulaze u zakonodavna tijela tvrde postotno više lažnih činjenica nego je to bilo ikad prije. 90-e su satirale u svojim sredinama prehrabre tvrdnje radi monopola vodećih elita svog vremena i ideja da je  potres u Italiji “prelomio čizmu” pa njen dio pluta Sredozemnim morem nikad do sad nije mogla imati svoje pobornike izvan kavane ako i tamo. Danas su takve tvrdnje moguće u parlamentu. Ili prizivanje Tita kao zaštitnika seksualnih manjina i civilnog služenja vojnog roka a što je nonsens i za što bi on svoje današnje apologete zatvorio da ne vide ni sunca ni mjeseca.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara