Featured Osvrti

STRAH OD POTRESA I KAKO PREDLAŽEM DA S NJIM. I O ZDJELICI GRAHA.

Strah od potresa je strah od nevladanja ičim osim sobom a i to vrlo uvjetno. Ljude ne zanima kako je trebalo graditi kuće prije osamdeset godina ili kako će je trebati graditi, oni žele da im se ne sruši kuća sad. Ljude ne zanima kako je nastao potres nego žele znati hoće li danas ili sutra zatresti, a to im nitko ne može reći. Za razliku od karcinoma tu nema niti “promijeni način života”, potres ne nagriza nego slomi u par sekundi i frustracija ovoga je u tome da kakvu god naprtnjaču stavili kraj vrata da on može zatresti a može i ne zatresti. Pa vidite, ljudi kad zatrese i malo i ništa ne ošteti isto objavljuju javne statuse da su izvan sebe iako je dobro prošlo. 
To da postoji puno toga izvan našeg utjecaja ovaj čas to je ovom vremenu neprihvatljivo jer ovo vrijeme želi moći računati na sigurnost a ovaj koncept je proglasilo prije parsto godina da spada u srednji vijek.
Zato je borba protiv straha od potresa… nemati unutarnju borbu, mi oko toga ne možemo ovaj čas ništa. Sva pomoć će doći kasnije i sav oprez može početi tek poslije i zapravo tu ne vrijedi truditi se. Taj strah je moguće smanjiti samo onim što smo zaboravili davno, onim- ali ne kako ja hoću. Jer neće biti kako mi hoćemo nego kako bude, ta se otpornost postiže odustajanjem a ne borbom. 
Mi se moramo naučiti osjetiti bolje jer je dan prošao a ne jer želimo da opet prođe, pa nisu sve karte kod nas i to je na jedan način frustrirajuće. 
Ipak…pa nije to samo kod potresa tako. To da nema jamstva u sadašnjosti mi stalno živimo ali razblaženo i uvjerili smo se da nije tako i naučili smo se da o tome ne mislimo. 
Jedino rješenje je ubrzano stvaranje svijesti i navike da mi nikad nemamo kontrole niti blizu onoliko koliko bi htjeli. Pa čim izađete na cestu vi ste tom “izvan vas” na dlanu, netko pijan zaletit će se kroz crveno u vas i šlus, nema više plesnjaka. Pa mi čitav život živimo na obronku vulkana, i smrt i propast i bankrot našeg poslodavca jednostavno se dogode. 
Zato je jedino moguće živjeti s tim, uvijek će tako biti bar u nečemu makar jeli samo bio bio pahuljice i plaćali svo moguće osiguranje. 
Tu svijest da mi već, da mi stalno, da mi uistinu i izrazito malo jesmo u poziciji potpune kontrole mi ako steknemo bit će nam lakše. Jer evo, ja kad zatrese… pa ne volim ja da trese. Ali čim stane rastopi se to da ne volim kao da nije bilo, životinje tako žive i to nije loše. Čim mesar ili domaćin ne odabere za ručak baš vas sve je u redu. A to je tu tako ili kako kaže – uvijek dođe neki vjetar i nekog odnese a nekog ne odnese. 
Drugo je da pomažući drugima mi zapravo kupujemo osjećaj sigurnosti. Osim što smo dobri mi stječemo još višu svijest da smo zapravo svi zajedno. I da pomažući drugima pomažemo nama  a to nama znači i sebi. Da ćemo tog demona nasumičnosti poraziti. To je još moćnije, ako se ne slikamo i objavimo vrijedi i duplo. 
Sav strah, daleko šire od potresnog, visi na suživotu sa strahom, pa ljudski je bojati se. Drugo visi na tome da čim nas nadlete bombarderi naučimo biti dobro iako mogu doći drugi. Treće, ne visi nego stoji, na tome da ako donesemo zdjelicu graha onome tko je u nevolji i sebi smo je donijeli. Jer osjećaj zajedništva vlada strahom više od ičega, strah je čisti “ja” a pomoć drugome to “ja” pretvara u “mi”. “Mi” se, gospodo, ne boji. Mi je uvijek jači od ja. Što je u onim ruskim bunkerima na prilazu Sevastopolju znalo pisati “ima nas još”, to je tako moćno.  Moći se identificirati je strašno moćno u savladavanju straha jer prestajemo na čas biti Ja .

Zato najviše, u toj zdjelici graha je spas. Možda i od potresa ali tko to može reći a i ako da onda ne samo nama. Od straha od potresa je sigurno najmoćnije oružje baš ta zdjelica graha. .