Featured Osvrti

Što, ne tko, je bio za ukupne nas Smoje.

photo screenshot

Smoje je civilizacijski  mediteranac i mentalitetom Dalmatinac, stavom sasvim hrvatski, impulsivan i benevolentan humanistički anarholiberal, u čitavom svom opusu koji pamtimo. I jest umjetnik per exellence. Naravno da je 90-ih i u poznijoj dobi bio i  zbunjen da se ruši svijet s kojim je simbiotički bio nerežimski a režimu mio, ponekad niti mio, suputnik ali u to doba kad je on pisao Roka i Cervantesa su njegovi ad hominem kritičari ili okretači leđa bili bitno dublje u strukturi režima, mnogi i pod oružjem, većina je trčala štafetu ili nadgledala je li se dovoljno nasmiješeno trči. Ali nije on bio anarho na tvrd način, on je prikazivao… imate scenu kad Roko i dr Luigi dogovaraju krivotvoriti ratni put i medicinski karton jednome drugu, nije im to drago i boje se ali dogovaraju i on to blago i s razumijevanjem slika.
On svojom širinom i mekoćom dopušta i ne osuđuje da prokazuje ali propušta dopustiti. Na pasivni način jest on pristaša jedne strane hrvatske bipolarnosti, razumije on i onu orjunašku stranu a ničem drugom ne dopušta da se pokaže osim kao okolnost. I on tu jest spontano perfidan jer nezadovoljstvo onim crvenim jest tu ali kao narodno ili iznutra, po urbanim pravilima i gabaritima govora druga Tita u Splitu u kojem dopušta da je moguće reći kako nije sve kako bi trebalo biti. 
On njihovu koruptivnu aktivnost ne pozdravlja niti osuđuje. On ju dokumentira i razumije skupa sa protivljenjem, on ne zauzima stavove ali ih dopušta. E sad.On tu svoju mekoću i širinu vidljivo troši gdje treba a gdje ne treba tamo ne. Neprijatelj nije čovjek u tom humanizmu, on je kulisa i u tome je on ne pošteniji od Vrdoljaka tog vremena jer njemu je ponekad i neki “crni” čovjek, u zabludi ali da. Smoji nije, on je svjetonazorski blag ali to svjetlo ne ide na sve strane nego se Papundeku tolerira a očinski kritizira žestina a Roku snobizam, Tonči je pod kokardom zaveden i pod njom je pao a.. drugih opcija nema. Postoji Antun Nalis koji snubi Marijetu da ju seksualno izrabi u zamjenu za sapun i hranu jer je loš buržuj, ima i dobrih buržuja, dobrih desnije od Tončija nema. Ni Talijana, kamoli Hrvata koji nisu naši. Oni su isključivo zli. Smoje razumije da se za Badnjak želi jesti bakalar, on to simpatizira koliko i protivljenje Božiću, on simpatizira i župnika koji nagovara na brak. On simpatizira i prostituciju s ljudskim licem, on razumije. Ali crta je jasna.Zajedno s Oliverom je Smoje apostol jednog dijalekta koji je njegovo vrijeme voljelo od Triglava do Vardara, ispod njegove kabanice izašao je cijeli genre odličnih ljudi koji jesu osobnosti u umjetničkom smislu. On je otac jednog neformalnog a prepoznatljivog humora i jezika. Objektivan on nije. Propuštanjem a ne aktivno. On se nije obogatio svojim sudjelovanjem u borbi protiv neprijatelja i nije je bio niti svjestan čini se. 
Ja volim genij jezika i topline koju je Smoje nosio. Po tome dvoje je i nacionalno blago. A da, on nije volio niti razumio ljude nego je razumio ljude kakve je volio. Druge nije razumio a to je stepenica koja ga odvaja od mnogih možda manje nadarenih ali ukupno čvršćih duheova u našoj ukupnoj stvarnosti.

Njegova sotonizacija je zločin protiv objektivnosti s namjerom, smatrati ga baš objektivnim je zločin protiv objektivnosti bar iz nehaja. Često i više.

Ali virtuoz riječi jest i bio bi i da je bio najgori u svemu drugom.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara