photo screenshot
Kako se srebrenička tragedija dogodila kad sam bio u dobi kad sam debelo prešao dvadesetu ja je osjećam suvremenim događajem, onim što se kolokvijalno kaže “u moje vrijeme”, od takvih događaja čovjek refleksno očekuje da su drukčiji nego oni koji su se zbili prije njegovog rođenja. Tako sam i ja očekivao od samog srpnja 1995. ali i kasnije u razvoju sjećanja na ta zbivanja da će ona proizvesti neku općeljudsku katarzu u širem prostoru, možda ostaviti trag ili otvoriti put ka nekoj zrelosti suvremenika samog događaja ili njihove mlađe braće i sestara. Ovo osobito jer se 1995. ne nalazi u nekoj neutvrđenoj i nedohvatnoj prošlosti koju su pisali samo pobjednici a u 90-im zapravo i nema pobjednika, niti ono neizrečeno nadnacionalno što predstavlja Haag nije pobjednik, niti Nataša Kandić niti obitelj Izetbegović niti Naser Orić nije pobjednik. Može se dvojiti oko broja žrtava u nekom umjerenom postotku, može i o tome što je o tome znala ova ili ona služba, činjenični supstrat je jasan i on bi trebao poručiti sasvim općenitu poruku baš svakome. A koja je to?
To je poruka da u globalno turbulentnim vremenima, kod nacionalno ekstremnih politika posezanja za stvaranjem malih imperija, uz pomoć geopolitičkih okolnosti, uz pomoć eskadrona smrti sastavljenih od kriminalaca, može doći do tragedija velikih razmjera u kratkom periodu i koje neće ljudi znati procesuirati nego će ih bezumno negirati ili će ih koristiti opet za glorifikaciju s praktičnim političkim ciljem. Nesporno je da je pad Srebreničke obrane u ruke Ratka Mladića i pasivnost međunarodnih snaga dvojbene iskrenosti omogućila masovnu likvidaciju zarobljenika a najviše od strane paravojne formacije upravljane iz tadašnjeg Beograda. Nesporno je i da je prije toga bilo kršenja ratnog prava od strane koja se predala, da nije niti u interesu Bošnjaka niti Srba niti Mongola bio taj rekvijem rata u BiH, da uvelike se nisu usrećili niti oni koji su neposredno provodili likvidacije niti im upravljali. I neosporno je da se ta stvarnost ne protivi ničem u razumijevanju svijeta jednog Novaka Đokovića ali da je strahovito puno ljudi nespremno prihvatiti prvu rečenicu iz ovog odlomka nego krivotvori i mulja beskrajno da bi si potvrdila nacionalni ili politički mit koji im je potreban da bi si objasnili svoj osobni svijet i život. Činjenica je da po ovome Srebrenica nije točka zrelosti koja bi iskoračila iz niza sličnih tragedija kakve su Jasenovac, Bleiburg, bliskoistočna stratišta ili strijeljanja u Katynskoj šumi a jedna im je predodžba zajednička i ona je zastrašujuća. To je predodžba da je biti tužan što se to tako dogodilo istodobno i biti manje Srbin, i to je zajedničko svim nabrojanim i bezbrojnim nespomenutim tragedijama, predodžba koja nije bitno prevladavajuća ali je snažno prisutna. Druga loša stvarnost je što se često misli da ako su ovi pobili toliko ljudi a ovi su negdje manje dvadeset puta ali isto tako mimo ratnog prava da ovi mrtvi traže od svojih rođaka da gotovo idealiziraju ove brojčano manje zločine kao da su to poduzeća koja su si međusobno dužna pa to prebijaju. Realno, i nema naroda koji nisu imali ili nemaju tu iracionalnu strukturu objašnjavanja svojih grobnica i onih koje su punili (ili suprotstavljenih strana unutar istog naroda sasvim jednako), ali postoji razvojna činjenica o tome. Ona se sastoji u tome da na sto ovovremenskih Srba ima više onih koji ipak misle da u njihovoj povijesti ima nečeg što je sporno nego je to bilo prije 20 godina, tako i u svakom narodu i političkoj opciji ali dogode se i obrati. Nijemci danas u prosjeku manje uzdišu za svojim jurišnicima iz 40-ih nego itko s područja bivše države…razlog je jasan, imaju više posla i para pa im ne treba, i samo je to razlog. Ako bi ušlo još sto tisuća imigranata, opalilo par bombi, i oni bi se poljuljali u tome žestoko i postali islamofobi i kreteni. Ako bi se iselilo još sto tisuća Hrvata i broj blokiranih narastao za još 20%, eto novih repriza serije “Duga mračna noć”.
Dakle srebrenički poučak glasi- što je više ekonomskog i društvenog razvoja i veza to je lakše živjeti bez mistifikacija vlastitih mračnih trenutaka i pokušaja mističnih kapitalizacija vlastitih žrtava u ime homogenizacije. I to vrijedi za Eskime koliko i za balkanske sredine. Sada i uvijeke i vazda bilo. A realno…ne treba previše duboko u katarzu da se shvati kako su loše politike koštale i jednu i drugu stranu u svim tim vremenima.
Dodaj komentar