Featured Osvrti

SAMO JEDNO NE VOLIM, O KAKO SAMO NE VOLIM… BAŠ IZ DUBINE DUŠE NE VOLIM (baš predizborni tekst)

Pa srećem ja ljude i lažljive i kradljive, a i svi mi kad svoga konja hvalimo, dodamo neku dlaku koja stoji pravo, i zaboravimo neku koja stoji krivo. I eto, mi ne damo da oni prođu tek tako, a oni da mi ne prođemo. Ali… ne volim ljude koji opominju. Da prijete je ok, to je isto što i uvjetuju, dakle ako budeš u gostima kašljao, neću te više zvati. I dobro. Platit ću ti sada 7 a ne 10, i potpiši da si namiren i da to je to, ili ću otezati. Ali taj gard da “tko ne glasa za mene, taj izdaje stradale u ratu”. Taj stav  “tko ne podijeli i ne lajka ne voli svoje roditelje”. Pa sunce vam vaše, lešinarsko. Tri dana nisam progovorio kada je jedan stradao, samo me gušilo i još si nisam oprostio. Ja sam odlazio  po drugoj liniji u Slavoniju, on je ostao kraj Kupe, a ja sam, kao, bio za njega i još šest neki crvljiv, mali, zapovjednik. Potegnuo je u šumi  onu špagu nogom, mina skočila, zašpricalo ga, i eto. A mene više nije bilo tamo. Najgore, to je bilo još prije Osijeka, u tih par dana, i sve mi se srušilo, još me nekad poklopi “nisi ti baš nešto, sjeti se kako je onaj (tvoj) stradao. Odveo me jedan piti, večer kasnije, i sve oklijeva, brat mu je bio u HOS-u, a on u ZNG, pa kaže: ma ne znam kako da ti kažem, nismo mi krivi, ali.. I poslije, kad bi me baš prikovalo uz zemlju, imao sam neki osjećaj da to plaćam što nisam bio blizu kad je ovaj stradao. Skoro da mi je bilo drago, jer, eto, dužan sam. Ne njemu, svima. Pa i da je sve to bilo krivo, da smo mi bili pred Loznicom a ne tu, opet bi me mučilo. I da smo pred Loznicom, i da je ovaj zakačio tu skočnu minu, isto bi bilo.I sad, netko…. kaže ljudima, ako ne postavite mene za gradonačelnika, vi niste na strani toj vašoj, vi ste, dakle, izdajnici. A meni se, i ne pretjerujem, još godinama, na ulici, činilo da me gledaju čudno, jer, ipak nisam bio tamo kad je onaj stradao. I baš to mrzim, tu sposobnost ljudima govoriti – ako me ne podržite vi niste. Jasno da je to glupo, to nije tema. Tema je da ima ljudi koji nemaju dna. Nemam niti ja u svemu, ali ovo je drugo. Mada, da budem iskren do kraja, niti ove druge ja ne volim. I iz istih razloga, mada je to u sadržaju drukčije.Bio sam u jednom društvu, i, sad ja shvatim da jedan mene propituje da zašto sam ja, pak, bio prije nego je on stradao. Pa za koji dan, von oben, neki klinac mene propituje jesam li ja uistinu bio pravni savjetnik jednog crkvenog reda, a jesam, u stvarima civilnog prava. Pa me napadne jedna čaplja, da jesam li ja možda protiv prava transrodnih, ne da sam rekao nešto, nego za svaki slučaj. Moram reći da nisam, i da se kajem za sve što su pretrpili, a i da se nemam prava zalagati za žensku ravnopravnost a izostaviti još pet kategorija. I odjednom, shvatim da se to govori kao da su ovi neka moralna instanca i, dok sam ja se borio da pobijedim tjedan i, pa možda nekom i pomognem, da se sad to važe “kako sam se ja držao”, dok su se oni borili za sve nas a ja nisam bio s njima. Pa jelda. 
I ja se uvijek ljutim na ljude, pa i na Marijanu, samo oko jednog, ali da. Za tu emisiju. Da njoj mjeri tamo i opominje, i nju ide učiti i mahati papirima, da nije dovoljno nacionalna stalno neki tobož muški svijet koji se češao dok je ona kao dijete bila pod granatama, a ona kao Lessie sa zločestom djecom pazi da ih ne nagazi previše. 
Dakle, molim vas. Gospodo osloboditelji moji, molim vas. Nemojte me moralno  opominjati.Nemojte jer sam samo čovjek, još s nesrećom da sam odgojen loše, tako odgojen da budem pristojan. Pa biram riječi, prvo da ih razumijete, drugo da vas ne uvrijede. Napadajte, tucite, ucjenjujte. Samo nemojte moralno opominjati što se nisam dovoljno borio, pa nisam bio u Kanadi dok se ginulo, jer nisam zaslužan ni malo, ali niti vi niste. I vi drugi.. vi ne znate jesam li ja neku povlasticu odbio koju sam mogao uhapsiti, pa da mi vi, sad u pobjedi koju vam želim (jer su ovi još puno gori), sudite jesam li se dovoljno ogradio od korupcije, Jasenovca, Ahmića, KKK, i… jesam. I to s pozicije neke etičke garde. Zajedničko vam je, pa nek mi i bog i vi ne oprostite ako treba tako, jer se mi i tako slabo razumijemo. Već zato jer ja znam desetak povijesnih primjera kad se, od riječi do riječi, isto tako opominjalo. A vi ne znate nego malo tablice množenja i malo lektire za osnovnu. Pa ne razumijete da kad opominjete ne znate što je taj kojeg opominjete da nije dovoljno “na liniji”, živio i živi. I ispadate kao onaj njemački vojnik koji sjedi u Francuskoj 1940. kao pobjednik…. pa gleda jelovnik u restoranu koji može taj čas i zapaliti, a ništa niti razumije, niti je kad probao. Pa možda i nije, zapravo, baš potpuno pobijedio. 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara