photo pinterest
Jedan liječnik u Beču je prema definiciji marksizma radnik, on nije vlasnik bolnice nego tamo radi za neku nadnicu, već kako se dogovorio. Jedan prodavač kestena u Nikšiću je kapitalist, on je vlasnik kapitala i sredstava za proizvodnju i njegov mladi brat peče kestene poslijepodne a kapitalist do 14. i čekaju ne bi li tko kupio kestene poslije kina. Sasvim je moguće da ovaj radnik liječnik iz Beča zaradi bitno više nego ovaj kapitalist . Rad je sigurno, razvojem sredstava za proizvodnju (tehnologije) postao vrjedniji iako je ostao roba, IT stručnjak je skup radnik. Tu je marksizam bio u pravu a Karl je dobro uočio da će se marksizam više pokazati kao razvojno razmišljanje političke ekonomije u razvijenim zemljama zapada nego drugdje. Ali liječnici ove austrijske bolnice i dalje jesu u odnosu na vlasnika bolnice (kapitala), u nekom konkurentnom odnosu. I on bi volio (to je, možda, neki fond u 1/3 a u dvije neka kineska kompanija a zajedno ih predstavlja ravnatelj bolnice tko može biti manager grčkog podrijetla) da oni nemaju dodatne bonuse na dežurstva vikendom a oni bi voljeli da imaju. I to jest klasna borba. Što je rad koji radnik prodaje kapitalistu skuplja roba to on mora više taj rad platiti, ja ne mogu dovesti u Odjek par geopolitičkih analitičara iz Reutersa jer su mi preskupi, tako niti vlasnik nogometnog kluba iz Zaboka ne može dovesti nekog radnika nogometaša iz Arsenala jer je njegova igra (rad) njemu preskup. Dobro, Odjek ima i bolje geopolitičke analize ali to je jer ih piše vlasnik kapitala, kao onaj prodavač kestena iz Nikšića. Ali kad kapitalist ne valja, tržište je loše, konačno i ako može, onda kapitalizam izgleda tako da kapitalist građevinar sjedi u birtiji i gleda kome se javiti na telefon a kome ne, da ga progone investitori i radnička klasa i vlasnik prenoćišta gdje su njegovi radnici spavali kad su radili na Jadranu i otišli a on nije platio jer njemu nije platio investitor apartmana (malo i zbog alimentacije) i tvrdi mu da fasada otpada jer je štedio na ljepilu kad su postavljali stiropor. To je naš lokalni kapitalist a on bi rađe bio radnička klasa u Hrvatskim cestama, u nekoj hladovini ali nema za taj scenarij vezu.
Jasno, raznositi knauf na australijskom tržištu rada je unosnije nego biti profesor klasične filologije u Bihaću, ali profesor je profesor, nova mazda 6 je nova mazda 6 a Bihać je Bihać. Otvori privatnu jezičnu gimnaziju i plivaj ili odi u Australiju. Ili se zadovolji da si profesor, možda s golfom trojkom ali i to je život.
Drugi prvomajski ideal je 8 sati rada, 8 sati sna i 8 sati kulturnog života, to isto nismo postigli. Kapitalist ne spava 8 sati niti jedan i radi sve više ako se to zove radom, kulturnim životom smo prisiljeni zvati i društvene mreže, farmwill, poker aparate ali dobro. Svi su se ti sati pomiješali. Ali ostaje da se uvjeti života i rada, konačno i zaštite na radu, mijenjaju- to više i na bolje u razvijenim sredinama nego nerazvijenim a ljudi se za vrijednost svog rada pokušavaju izboriti, pogađati, sindikalno ili osobno, kao i kad pitaju susjeda umirovljenika za koliko će im novaca prefarbati kuhinju. Ako ima dvadeset kandidata za mjesto blagajnika na bazenu će biti teže postići dostojnu cijenu rada nego ako je jedan. Ako ima više kupača i to je SPA središte od formata a i blagajnik mora znati pet jezika onda će sasvim moguće to biti skuplji rad nego u nekom malom provincijalnom bazenu koji smrdi na klor i u koji ide samo jedna osnovna škola dva puta godišnje na tečaj plivanja.
Ukupno, bili kapitalisti ili radnici, nekako se borimo da naš rad i umješnost prodamo što konkurentnije i bolje, učimo jezike, borimo se za diplome i certifikate, međusobno se cjenkamo i guramo dalje. Bilo da svoju umješnost prodajemo direktno, kao vlasnik frizerskog salona ili indirektno kao frizer u frizerskom salonu.
Dodaj komentar