Featured Osvrti

PLOVDIVSKE PRIČE: POSTOJI I JAČE OD ČOVJEKA Летит, летит по небу клин усталый, Летит в тумане на исходе дня

Nedavno, u jednom jutarnjem razgovoru, pričali smo o tim prvim danima, kad nismo znali što bi s onim što nam se odjednom događa. I uz prvu jutarnju kavu sa sojinim mlijekom, kaže ona meni kako je tada pokušala toga demona nas zatući dok se još nije posve uspravio. Ali bi ju zaskočila  ruska pjesma Rasula Gamzatova, Ždralovi (Журавли), koju je Maks Bernes izvodio u četrdesetim godinama dvadesetog stoljeća, doslovno na krhkoj granici gulaga i slave. Ali takav je život, neuk a vješt slikar pirografija, pa je htio da sam u iste dane ja, doslovno u vožnji i bez jasnog  razloga, tražio na kanalu You tube tu istu melodiju koju nisam od ranog djetinjstva poželio čuti.

Tako to bude, zapečati neka nevidljiva, podbuhla ruka, ne pita puno, nego udari iz sve snage u svojoj, nekakvoj, eterskoj seoskoj pošti koju teorija polidimenzionalnosti svemira tek sluti, ali ja znam da postoji. Nije prošlo dugo, mi smo sjedili nedaleko knjižare Hermes, u restoranu Stari Plovdiv, u istoimenom gradu. Već je pandemija vladala Europom, pod maskom i ruku punih knjiga, mi smo ipak “šoto braco” mjerili grad koracima, ona svojim, kako su samo u bajkama hodale košute, ja svojim, težim, i nervozno asertivnim.

Te lanjske fotografije Marijane, u crvenom lakom kaputu, većinom su zaključane na virtualnom oblaku, poput relikvija neke pobunjene balkanske crkve. Eh, koliko sam samo, kasnije, iz ruke otvarao tekst njenog teksta Žanr, na bugarskom, zbog kojeg smo i vozili za Plovdiv. Ali osjećao sam već tada, da će sve to prerasti neku, od života  do tada, otrgnutu romansu. I postati, osim toliko toga, i neko ukupno suboraštvo.

Kad sam sjedio na osnivačkoj skupštini Hrvatskog Radikalnofeminističkog Pokreta u Hrvatskom kulturnom klubu, već u statusu poludomaćina organizacije prostora i tajnika, a osobno i servisera, vozača, svačega kako i ona, konačno nekog kraj koga se i probudiš i obratno, već je taj vlak zbivanja daleko ostavio za sobom predgrađa i mitnice vremena do tad i zašao u šume i oranice života danas. 

Ponekad napišem neku kratku Plovdivsku priču, crticu kakva je ova, pa ju spremim da kad ta zbirka počne rušiti naše privatne gabarite, da taj filodendron presadim u tihi vrt svog portala Odjek. Pa kako im već bude tamo, za sad tek ponekad objavim neki isječak da ne pukne tegla. A ponekad, opet, otvorimo na kanalu You tube, pa poslušamo Журавли. Ajde baš probajte i vi. Samo te odnese, ako te odnese. U nekoj čudnoj, nepobjedivoj, magiji života. Ili tko zna čega.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara