photo screenshot
Ne lažimo si o ustavnom pravu i načinu odlučivanja, postoje dva osnovna puta. Jedan je put posredna demokracija kad se svjetonazorska opredjeljenja podvale biračima da bi se formirao parlament. Nakon što se formira većina u parlamentu onda birači budu izigrani a vlada slijedi preporuke ozbiljnih svjetskih politika koje u se u svojim sredinama formirale isto tako. Bude to puno lakrdija ali nekako funkcionira.
Drugi je put isti ali neposredniji i to je sustav pritisaka preko štandova i potpisa peticija a jednako preko formiranja javnosti društvenim mrežama i isto su u pozadini svjetske politike ali je destilat tvrđi, separacija grublja a ton afektivniji. I to je jedina razlika.
Prosječan birač je infantilan, pun dojmova o tome kako je sve nepravedno i protiv njega kao…Poljaka, radnika, bilo koji identitet je dobar ali uglavnom su kombinacija nacionalnog, socijalnog i vjerskog. Uglavnom “njemu je dosta”, pa jeli vladajućih ili onih koji vladajućima smetaju da uvedu društvo u raj. Birač može biti informatički genij ali politički on odlučuje na “sve su to lopovi” ili “djeda su mi progonili samo jer je bio to i to”. I postoji neko …”Tito i ne zna što se sve radi”, “Slobo slobodo”, to je nivo na kojem ljudi odlučuju u sebi da ih nešto ponese ili ne ponese, kasnije se uzdiše da od nas (ipak) traže ustupke od toga da budemo baš odmah Švicarska, nastaju kompromisi i dobro. Nove stranke i pokreti kad dođu na vlast moraju se prvo dobro istutnjiti janjetinom, noćnim diskretnim susretima i onda budu i ti novi ljudi konstruktivniji kad se malo udebljaju i kupe prvu kuću, naviknu se na letove u svjetske metropole i počnu im ići na živce vlastiti birači koji su ih i doveli na vlast, osobito jurišnici koji su se okolo navažali autobusima, prijetili po facebooku a možda i blokirali promet, zveckali oružjem ili pokazivali ožiljke kojim su zaslužili moralni kapital kojim se pobijedilo. Zatim kreću afere i onda iznova. Revolucionarne populističke stranke i pokreti još dok su na, ne jednoj nego pet stepenica od vladanja nečim, već pokazuju da su samo ljudi. I ta klijentelistička mehanizacija, ta hijerarhija zasnovana na sljedbeništvu i ta realna odvojenost od….”ideje”, ona je vidljiva još dok se ima tek par tisuća sljedbenika na nekoj aplikaciji. Uz dobrog kalifa bude manje dobih vezira i oni selektiraju tko će spustiti mitraljez kraj glavnog komadanta i pričati što je jučer bilo. Komadant spava, umoran je od brige za svoj narod i sve tako u krug oduševljenja i razočarenja. Sva je nada da ti stručnjaci koji vode političke lidere ipak paze da prije nego jedni padnu a drugi trijumfalno počnu spašavati narod ne nestane struje i ne bude giljotine. Ne samo da je sve predstava nego to i nije najgore što jest predstava. Jer ipak, a osobiti kad su ljudi bijesni, najvažnije je sačuvati ljude od sebe. Opasni bi bili i bili su samo oni vođe koji ono što viču “to stvarno vjeruju”, jer ako to bude tako i u tragovima onda počinju opasne igre kao između Sjeverne Koreje i SAD.
Dodaj komentar