Osvrti

Politika velikih raspona, kako nastaje kultura smrti

Politika velikih raspona je vrlo jednostavna. Kad je nezadovoljan ili uplašen, čovjek je u afektu. Kad je u afektu, čovjek je dodatno glup. Time je jedno ispunjeno. Drugo je ispunjeno kad ljudi u tom stanju ima dovoljno, puno glupih i bijesnih spremni su naći krivca i, ako im se pruži prilika, spremni su djelovati. Na drugoj strani je situacija ista i imamo sve potrebno za novi sukob u kojem će mnogi stradati.

Najtvrđi staljinisti uistinu su postradali u carskoj Rusiji i najtvrđi nacisti su uistinu gladovali nakon poraza u prvom svjetskom ratu, kad su se pohvatali u Staljingradu bili su spontani, uplašeni, jednostavni, indoktrinirani i sužene svijesti koliko god se činilo da su se Rusi samo branili, što je ok. Ali u Berlinu se nisu branili na ženama i one su ih mrzile. Dostojevskom je bilo jasno i da zubobolja izobliči psihu čovjeka dok zub boli, pa svi serijski ubojice su imali u djetinjstvu traume koje nisu zarastale, mnogi bijeli rasisti uistinu su znali da je neki crnac prilikom pljačke ubio nečiju tetu a mnogi crni rasisti su uistinu znali nekog tko je linčovan. I jedni u peti i deseti su shvatili u nekom trenutku da se brane time da sruše neki zvonik, minaret ili školu, ovo zadnje da ne rastu novi ubojice njihovih teta i matera…naravno da su starija braća tih školaraca već kupovali dinamit i tako to ide. Kad krene je teško zaustaviti iako je potrebno prvo da čovjek bude uplašen i glup, a…to baš i nije rijetkost, kritična je masa ipak tek povremeno tu.

Ono što je presudno je da uplašen i glup, neispavan, čovjek shvati da netko tko izlazi iz neke ulice a zove se xy treba stradati od njegove ruke jer se zove slično ili govori sličnim jezikom kao onaj tko mu je jučer ili pred 40g ubio tetu. Ovo će olakšati činjenica da je sasvim izvjesno da taj, iako starac ili dijete, uistinu navija za tim kojem je pripadao ili pripada taj što mu je ubio tetu. Pobijeni 1945. širokobriješki fratri nisu ubili nikoga, njih jesu. Mahom oni jesu navijali za ustašku stranu u bojevima s pobjednicima a mahom i jesu čuli za istinite i teške događaje i okrutnosti te druge strane i njihovo stradanje je samo potvrda svega koliko i uvijek i svugdje.

Recimo da je ovo do sad prihvatljivo i blisko polovici ljudi u tzv normalnim vremenima, druga polovica stvarno misli da su “svi oni isti” a da su naši koji pale sela tek nestašni ili opravdano ljuti, ili da je sve to izmišljeno.

Najvažniji podatak o holokaustu čovjek nikako ne akceptira, evo ga. Po broju ubijenih drugi logor smrti u 2 sv ratu je Treblinka. U Treblinci je bilo 27 njemačkih stražara. Ne 2 700, nego 27. Tu su dvije stvari. Ne samo da je njih bilo koliko stradalih od jedne američke avionske bombe u Hamburgu nego su oni pobili Židova koliko imaju stanovnika glavni gradovi većih država. li postoji i gore, oni bi tamo došli “na službu” ne znajući što se tamo događa i prvih par tjedana samo povraćali i pili, to je povijesna činjenica. Ne bi se pobunili, nitko se nije pobunio u SS nikad, osim mobiliziranih u SS zagorskih seljaka na obuci i to je jedinstven događaj nacističkih elitnih snaga, mada…i oni su se pobunili iz straha i užasa jer su znali da će za Rusiju a nisu ideološki bili indoktrinirani niti malo, bili su seljaci. No.

Jako malo psihopata će od većeg broja rubnih, ako se zahukta, stvoriti industriju smrti. Jer…jest bilo 27 stražara u Treblinci Nijemaca i 200-300 Latvijaca i Ukrajinaca, i tim Židova koji je umirivao pristigle Židove i koje bi isto potukli. Ali ovi koji su ih dovozili, željezničari i vojska, dovezli bi već 1/3 mrtvih od žeđi i gušenja,1/3 posve ludih od straha. Pa…niti njima se nije išlo u Rusiju, to je bila alternativa i mahom su pili. Oni koji su hapsili te ljude koji će biti natisnuti u vlakove….oni ih nisu ubijali, oni su ih samo hapsili da budu odveženi “negdje na istok”, nisu ih voljeli, bili su grubi. A i nije im se išlo ginuti u Rusiju. Tako to izgleda.

Ali zašto to pišemo uopće, u fucking 2018. godini. Zato jer je to sasvim primjereno. I zato jer se vidi da nas čekaju teška vremena.

Zato pazite kako mrzite, ako već morate.

 

 

 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara