Featured Osvrti

PLOVDIVSKE PRIČE- Valjda je ta točka dio svakoga od nas, neki predubok dio, onako duboko gdje nit korijena dodiruje podzemne vode

Znao sam oduvijek sliku, čarobnu, mutnu i bez bridova, ali usprkos svojoj crtačkoj nejasnoći ona je bila ambijentalno neponovljiva. Postojala je od početka  ta izdaleka poznata i željena točka, taj jedinstven emocionalni ton, neka tipka u svojoj grmljavinskoj čistoći….i postojalo je, s druge strane, sve ostalo na svijetu, pa stvarno ili ne, ovakvo ili onakvo, možda i najbolje, sigurno i najbolje, ali nešto sasvim drugo.

Valjda je ta točka dio nas, neki predubok dio, onako duboko gdje dio korijena nekog stabla dodiruje podzemne vode. Tu je točku…. mislim da ju svatko ima, malo tko je svjestan te točke, a opisati je zna tek poneko. Da to opisano meko tkivo netko kod drugog  osjeti više nego “tek izdaleka”, ravno je čudu. Ali zašto ne pisati, pa to je lijepo, a što nam treba važnije od toga ? Mogao bih na sto načina izgovoriti tu točku, možda bi netko nešto naslutio ili zatitrao, možda ne, ali ona je baš moja … neki hladan stan s visokim stropom, klavir, osjećaj neizvjesnosti, i ljudi zažarenih, afektirajućih ali uistinu i lijepih glasova  okupljenih na nekoj siromašnoj ad hoc književnoj večeri… mogli bi to biti kakvi ruski simbolisti, među dvije petrolejske svjetiljke i s malo već otopljelog alkohola, žene s tuširanim obrvama, i muškarci u preširokim odijelima. Ali sve je tu istodobno iskreno i izvan kontrole, eterično, fragmentarno ali i lijepo. Eto, nisam ništa rekao, tek neku imaginaciju, skoro razglednicu. Jer isto se može naći u dodiru dvaju ljudskih koža, njihovim mirisima, u bilo čemu. To je tek ambalaža tog sentimentalnog passworda, s puno sinapsi ona  veže moguće pokrete rukom, ornamentiku žilica na rukama, nešto stoto što jest. Ili što nije.

Kako školovan boksač kavanskog grubijana, udari život čovjeka po sred čela, pukne to i pljesne tako neumitno i neravnopravno da bude i na ulici dalje jasno da je netko nekog pogodio i da je svaki daljnji otpor uzaludan, da tome niti ne zvoni u glavi nego da taj sad  čuje šumske ptice i potoke. Eto tako to bude. I mi se, često i kroz šalu, sjetimo tog trenutka kad se u našem prvom  razgovoru, i kad smo se dotakli simbolizma okrenula Marijana i pitala me u zao čas  “a Cvetaeva?” Samo za sebe to ne znači ništa, neka podudarnost moje potisnute kriptoidealizacije, i trenutka, nema tu nečega, stvar je druga. Ali njen pogled je bio to nešto, i mimička gimnastika usana, i pogled otvoren tako da se kroz njega vidi u sva vremena svijeta… kao da je na nekoj gramofonskoj ploči netko nekad podigao iglu, i mi smo je zaboravili, a sad ju je opet spustio da svira ispočetka. Ali ja, sam u tih par sekundi, samo stigao shvatiti da više ništa nije isto. 

Ništa se ne događa, sve ovo vrijeme, što god se događalo, da ne sadrži tu prvo opisanu točku. Ako je to algoritam, nekakav niz nečega, onda je jako dugačak, i time baš sasvim jedinstven. Jer je neusporediv. Te su žilice na rukama, jesu na rukama i svaki taj trenutak je, jednako daleko od ostatka vidljivog i nevidljivog svijeta, jer on jest. A Prag, neki sonet ili neko biće, nisu. Ne da ovo “više vrijedi”, nego jest. A sve drugo… nije. Sve što živimo jest “to nešto”, kemijom je to ponižavajuće zvati, ne jer pojednostavljuje, nego baš obratno. Pa možemo reći “što je ovo?”, i odgovoriti “ne znam, šuti, čuješ da svira”. Eto, nama je i u mraku slušati Rahmanjinova i Chopina, nešto za što uvijek nađemo vremena i čašu vina, kad posustane dan.

Ne, zaljubljenost će se ostvariti ili to nije, i stvarnost bez zaljubljenosti je samo groblje tenkova. Svi obziri i topline, svi naši umješni razgovori i poklapanja, sve podmetnute ceduljice, umanjenice, elektriciteti, sve je to tek nadgradnja tom uzajamnom, magičnom, nemuštom, još jednostavnijem od biološkog, nesavladivo stvarnom prepoznavanju. Eto, to je o zaljubljenosti, realnost je samo građevinski stroj koji ona pokreće. 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara