Featured Osvrti

PLOVDIVSKE PRIČE IV, SLAVENSKI ALI MEKO

Sve su naše priče, na jedan način, plovdivske priče. Tamo je nastao, naglo, taj nucleus navike na životnu blizinu, i taj grad će uvijek ostati jedan od najvećih, na našoj, rukom crtanoj mapi svijeta. 

Na takvim su mapama važniji gradovi veći od manje važnih, udaljeni su po sjećanju na trajanje puta, a rijeke su nacrtane šire i tamnije, što su se teže prelazile. Eh, mi smo svoje rijeke prelazili ususret, naglo, burno, i bez pitanja. Pa i nas je, kao par, život tako skovao zajedno, kao čekićem, možda i bezobzirno strastveno, zapuhano, i kao da ga nije briga, za ništa drugo, kao da se nije pitao je li treba, da ga je, kao i mene, jednostavno odnijelo. I da ih prelazimo, rijeke što iskrsnu, dalje zajedno, i kako već bude trebalo.

 A ja i ne znam pričati, ne kad seže duboko, nego razliveno, tek dodirujući, bez teških riječi, i bez oštrih bridova. O nama i dvostruko tako, tako se i sjećam svega, tako i planiramo, kao  rahmanjinovski sviran flat finger, slavenski  ali meko. Jer mi sve naše pospremimo u prošlost,  neobuzdano a nježno, ne stavimo svoje slike u kutiju, bude to baš drukčije, kao da sjećanje spustiš, poput ribe, u jezero. Poljubiš i vratiš, tako uvijek budu tu,  budu sada, i budu slobodne.  Kako su bile i prije nego su se dogodile. Budu sretne.

Pa zato tako pamtim restoran Stari Plovdiv, i njegove zvukove, obzirne, starogradske i izvanvremenske, kao otkucaje nekog  starog zidnog sata kakve zapamtimo kad smo bili mali, pa ih nosimo, tiho, u pužnici, čitav život, nekad se iznenada ti otkucaji pomaknu i krenu, nekad ne. I kako sam tamo  dizao pogled, kad bi mislio da me neće vidjeti, i pitao se što se i sad pitam, i jednako u čudu, pa kako možeš biti tako lijepa. 

Ali nešto drugo sam htio reći. O životu, a on je stvaran, gladan je život, on je vjetar sjevernjak. Htio sam reći da.., iz toga svak vidi gdje je, u svakoj toj buri, pa i kad ide naš vlak u brdo, ili baš klizi, mi za čas budemo tako blizu da govorimo tiho. To je i veće od strasti, bar one shvaćene u filmovima poslije kojih se ide u kupovinu ili autopraonu. Mi, što god bilo, u sred ili na kraju dana govorimo tiho. Onako naše,  kao  rahmanjinovski sviran flat finger, slavenski  ali meko. 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara