Osvrti

OSVRT: O SMRTI I MENI KAO ” JA”

Evo o onom što neki kažemo da je Bog a svakako o smrti i životu nakon smrti. 
Sve tragove koje ostavljam a koji nešto vrijede i nisu baš moji nego su tragovi kojima ukupan život od početka vremena progovara. Što je u tim tragovima više samo moje namjere to su oni škrbaviji i klimaviji. I ono što volim u sebi je ono što sam dobio besplatno i što iznova neki ukupan izvor stalno plavi, tjera i veseli. Taj izvor mnogi zovu Bogom ali mnogi Bogom zovu svašta a uvijek ono u što vjeruju da je najsnažnije, često je to daleko od ičega što se ima smisla tako zvati. Često i nije. I vidim sebe kao jedan potok koji je zakrčen granjem i šljunkom koji pokušavam maknuti iz struje, moja individualnost je to granje i to micanje, pravi ja je potok. Posthumno.. to granje i šljunak ne želim nužno nositi sa sobom, volio bi da ide samo potok. Taj potok nema moj OIB granje ima. Voljeti sebe je voljeti potok, možemo to zvati ljubavi prema Bogu ali to je ujedno i ljubav prema sebi. Voljeti granje je voljeti put prema sebi, ne sebe. Taj put vodi u sebe, sebe kao potok. I ja ću živjeti dalje kroz potok, ne kroz OIB. Ako sam zaljubljen u granje neću biti potok, neki do zovu biti duh ili čak demon, to je nespremnost biti potok zbog zaljubljenosti (ne ljubavi) u granje.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara