Da bi se osvrnuli na zbivanja u 2018. moramo se odlučiti hoćemo li raspraviti zbivanja ili ono što se u medijima prikazivalo kao zbivanja, 2018. je bila kao niti jedna do sad godina lažnih vijesti i godina shizofrenog izvještavanja o vijestima. Tako je nemoguće obuhvatiti ukupan dojam o godini bez da se istakne kako bi se, primjerice, vijesti o ilegalnim imigrantima zažarile i posve zavladale medijima pa bi naglo nestale i to je tako eskaliralo i tonulo nekoliko puta. U ovome treba dodati i da su društvene mreže i po brzini izvještavanja i po utjecaju na javno mišljenje prestigle sve druge oblike javne riječi i prvo bi se pojavio tweet američkog predsjednika ili onaj koji pokazuje zračni udar na Siriju a potom bi to pratili internetski portali a TV tek nakon toga. I prvo, ovo je godina eskalacije i lažnih vijesti i pristranih interpretacija u javnom prostoru, nadasve ključnog značaja dominacija na društvenim mrežama koje su postale poluga vladanjem situacijom koja odmah ulazi u krv. Da, važnije je postići dojam istine pred par stotina milijuna ciljanih ljudi preko Facebooka nego ući u neki blistoistočni grad tenkovima i pješaštvom. Već je u pripremi američkih izbora 2016. bilo ovo tako, sad je ta prevaga potpuna i činjenica je da putinovska politika jest u toj i svijesti i vještini daleko prevladala a ona njoj suprotstavljena da tek hvata korak.
Sve vezano uz ksenofobiju, islamofobiju, uz Žute prsluke i uz pokrete tipa Pravda za Davida, vodi se i organizira, formira i upravlja, prvenstveno društvenim mrežama (nešto i terorizmom) koje daju privid demokratičnosti zbog lakoće pristupa i objavljivanja stavova. A zašto je to privid? Iz dva razloga. Prvi je što su desetorica odraslih odrasli a milijun odraslih su afekt debila, masa je infantilna do razine 14-16g a još je veća i još infantilnija pa se spušta u svojoj dobi na 10-12 pa da su sve razvojni inžinjeri i psihijatri tih milijun, njima je zajednički nazivnik emocionalni krik a ne misao i to je tako čvrsto, jasno i dokazivo. Drugi je razlog što je vladanje emocijom struka, makijavelistički i lebonnovski, goebbelsovski stadiji te struke su iza nas koliko tehnologija parnog stroja od one kojom raspolaže Peugeot ili Honda danas. Tako da kad se ratuje u medijskom prostoru društvenih mreža imaju nestručnjaci šanse protiv A lige cyber laboratorija upravljanja masom kao tele kod mesara. Pa i manje. Čak i nema potrebe za novinskom cenzurom ili naputkom, balansiranje masovnom emocijom se odvija tako da malo koji potpisnik teksta ima svijest o tome što je i zašto pomogao i on ide samo za osobnom promocijom ili profitom i ne znajući više od toga. To je pomicanje oceana a ne mehanika, jedini njegov pokret je gore-dolje a ne sadržaj. Žuti prsluci, stranačka politika kakvu znamo, parlamentarne rasprave, tradicijska politika tranzicijskog svijeta osobito, oni ne sadrži eksplicitnu volju nego tek ovo, borbu za lajkove. Jači je politički značaj predsjednice na fotografiji koja grli nogometaše nego amandman na Zakon o HRT pa da ga je Hegel napisao i tu ne pretjerujemo- svijetom se vlada neposrednije i drukčije nego prije. I ničeg u ovom što kažem nema tajnog niti posebnog, Živi zid je druga stranka u zemlji Andrije Štampara i Krleže a sa programom koji se sastoji od bljeskova jakih emocija i teorija zavjere koje su čisti afekt- da ne treba biti ovrha, da se ne treba cijepiti protiv boginja ili gripe, da treba izaći iz EU i biti poput Rusije i Turske jer tamo ljudi bezbrižnije žive. Da, to se tako radi, i mi svi znamo za osebujnog Glasnovića, Bujanca, u Banja Luku stiže Malagurski podržati revoluciju u “als ob” kontraudaru rata koji je u tijeku, to je rat za javno mijenje ne isključivo da bi se dobili izbori za parlament koji će iznjedriti vladu. Hrvatska je toliko prepustila ruskom državnom kapitalu bez da se javnost time uopće bavila, ona se bavi pločama u Jasenovcu, na ex maršalovom trgu, i poklicima- Francuska gori a što mi čekamo? Psihologinja Krizmanić tvrdi da Hrvatska ne gori jer su Hrvati takvi, pasivni, koja hlebinska razina (ona je odlična ali funkconira u predodžbama XX stoljeća)…ona ne gori jer se nije htjelo da gori. Izveli bi vas milijun na ulice da žele, za sad vas samo drže u treningu živaca. Ako majstori upravljanja masom zatrebaju i pet stotina uvježbanih trolova krene, sto tisuća će korisnika društvenih mreža planuti u mjesec dana i bit će pune ulice ali, za sad, tome nema niti najmanje potrebe jer interesi nisu ugroženi. To nisu interesi država nego nakupina kapitala a kojima su države, pokreti, službe, krim milje, tek alat a ne subjekt.
Davno se znalo kako se ruši neka banka- plasiraš paniku oko njene sudbine mudro kako se ruši most, točno gdje treba. Dovoljno ljudi istodobno želi povući uloge, ne može jer su oni plasirani drugdje i banka potone. Je li taj novac “elektronički” sasvim je svejedno i te konstrukcije su da si banke same ukucavaju pare kao besmrtnost u igrici DOOM 2, ta ideja je i nastala kao dio agresije jednog državnog kapitala na ostatak svijeta.
Svijet se mijenja. Početkom godine intervencija NATO (naravno da bez Njemačke) u Siriji je bila pokazna vježba a i svi sukobi i ratovi danas nisu više borba za teritorij nego dvoje- borba za resurse i borba za tržište. Vladanje šumama i dolinama je prestalo biti bitno koliko i državne granice i mnogoljudnost, to su floskule. Metar poslovnog prostora u Singapuru na pravoj lokaciji košta u mjesečnom zakupu koliko kuća u Detroitu u vlasništvu ili 50 000m najplodnije njive u Baranji i to je stvarna vrijednost a ne izmišljena. Svejedno je koliko vas je, osim na demonstracijama, važno je što ćete kupovati kad provlačite kartice i na čiji ćete se plin grijati a ne hoćete li slušati na You tube Vilu Velebitu ili Marš na Drinu. Evo, Ukrajinci su žestoki antirusi i griju se na plin istog krajnjeg gazde koji vlada Petrokemijom iz Kutine i to je ono za što se bori a ne za “tko piše u katastru da je vlasnik vinograda”.
Opća primitivizacija i pauperizacija duha, bijeg mase u afekt, nisu nastali jer mladi manje čitaju ili nešto slično. Nego jer je, od kinematografije do politike (politika nije više politika kakvu poznamo nego borba za opskrbne poslove između saveza korporacija i njihove moći) postalo jasno- dolazi vrijeme kojem je meta postati vladar virtualnih mreža i njihovog utjecaja a ne zadimljenih stranačkih skupova ili kabineta ministarstava. Ministar zdravstva neke države ima beskrajno manju moć nego onaj tko uvjeri stanovnike da se liječe ovako ili onako, on je po svojoj moći upravnik pošte u odnosu na onog tko će reći- ne jedite to i to a milijuni će ga poslušati. Konačno, on će i biti ministar ili ne posljedično tome što ovi milijuni požele jer su tako čitali na Facebooku. Formalna politika…pa, može se vidjeti oko afere Borg sve, kome će ići koliko tržišta, kapitala i moći Agrokora je sasvim sporedno javnosti, da je neki konzultant ili odvjetnik primio neki honorar ili pinku ili nekog zaposlio da vozi Jeep po nekom parku prirode ili dobio poruku s privatnog maila, to je poluga kojom se postiže ovo prvo. I to ne radi više neka UDBA ili KGB, to više nema neke moći, to radite vi kroz galopirajuću kampanju koja se događa mimo i tek kad se bura raspuše onda se pišu stvarni ukazi, rješenja i zaključci.
I da, biti član uprave poduzeća kakvo je HEP (na nacionalnoj razini sad) veći je pristup moći nego biti ministar. A naravno da biti akademik, general ili biskup nema nikakve težine za utjecaj na društvo, studentski kapelan ima veći utjecaj od i jednog biskupa osim Košića a Glasnović veći od deset drugih generala, zato braćo jer imaju dovoljno čitanja (ne bilo čijih, naravno, nego ciljanih), a ona formiraju klimu u društvu a ona formira na čiji plin ćete se grijati i čije lijekove ćete piti i koji zrakoplovi će vas nadlijetati. A to je jedino zbog čega se sve ovo drugo događa.
Sve ovo, naravno, ne znači da se ne može živjeti mirno, sadržajno i zanimljivo. Moja topla preporuka je samo to da ne podliježete afektu baš previše.
Dodaj komentar