Svake godine, nekoliko dana prije odlaska na more, za vrijeme doručka (photo Odjek) , pisac ovih redova počne uzdisati i s krivnjom pogledavati na svog Bagginsa. Manipulator i zlikovac, on to osjeti i zauzme vjerovničku pozu. Naime…on će u hotel kraj Zagreba a ja ću na more. I meni se učini da ga ostavljam u tuđe ruke, da će patiti, da će u noći se probuditi i misliti da je opet u azilu i da mu ističe šezdeset dana do eutanazije kako je i bilo neposredno prije nego smo se upoznali.
Svake godine, kad dođe …taj dan, ja ga ukrcam u auto kao da ga vodim na strijeljanje, on legne na leđa i vozim prema hotelu za pse. Tamo se polako okrenem nakon što sam ispružio ruku dva kilometra prije prema zadnjem sjedištu a on je nije dotakao. Jer zna. On zna da ga vodim.
Potom deseti put sve provjerim, izgovorim “Idem ja sad, Bilbo”, a on se ne osvrne nego već gleda retriverice i labradorice. I meni stižu njegove fotografije svaki dan, zovem je li mu što treba, a on se ponaša tamo kao dandy koji pije campari i igra šnaps s drugim gadovima, pozira i pokazuje svime što jest da mu ne nedostajem.
Onda ja dođem po njega i on važe koliko još beneficija može izvuči jer se odmarao s drugim psima, šalje poljupce u vožnji i baš ga briga. Dakle ako ne ide s vama, vodite ih u hotele za pse, njima bar je to odlično.
Dodaj komentar