Featured Osvrti

O DIZANJU NA PRSTE

I u nekom času i otprilike u ovoj životnoj dobi mi bi skoro pa cementirali sliku kakvi želimo biti. Ona bi sadržala neki načelni pravac, neki skup uvjerenja i samopouzdanja, očekivanja i sumnji u to nešto u što bi ipak i uz sve pripadnosti vjerovali kao svoje.Uglavnom bi ti ideali korodirali kroz kompromise koji bi bili ujedno i porazi, tu bi negdje s tim kompromisima počele i artroze i druge bolesti, bili bi lagano i ogorčeni ali bi u odnosu na ono prvo postojao logičan slijed zbivanja koji bi i dalje donekle pomagao. Na kraju, jedino što vrijedi je postizanje stanja koje je izlazak iz kruga ovisnosti o svom identitetu i drugima, ne tom primarnom nego svakom. To je skupa škola i od tog osamostaljenja nemamo ništa novo ili aktivno. Samo nemamo strah kod dizanja na prste iako se i dalje dižemo na prste. Pri tome možemo biti vrlo prkosni ili baš ne, možemo biti i jaki ili ne, možda i držati svoj život u rukama. Ali to nemati kao bitno i ne ovisiti baš o tome što i kako će biti. Ta prednost je ništa. Ona je odsustvo a ne prisustvo. I možemo koliko god ulazili u arenu života i tamo se grizli… jednim dijelom biti od te arene slobodni. Ništa iznad toga ne postoji.(photo je Pinterest, snimljena 1913)

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara