Svi mi kupujemo, s malo para, srednje, puno, karticama ili kešom, potpisujući slip ili nakon što smo polizali kažiprst, stežući zgužvanu zadnju novčanicu u džepu kao dršku Makarova ili krajcar iz novela Slavka Kolara, svi mi kupujemo. Ali ne kupujemo mi robu, budite sigurni da mi kupujemo osjećaj kupovanja, inače bi svi izgledali isto kao kineski trudbenici prije trideset godina, dok smo mi za njih bili TV u boji a ne tranzistor na baterije kao što sad jesmo.
Kad se baš..guramo, trčimo, preskačemo, puzimo, provlačimo, onda si oduzmemo “to nešto” iako jasno da želimo proći jeftinije nego izgleda pa čim obučemo svoj novi pulover s puranom ili krokodilom zaboravimo da smo, ako smo, par puta okrznuli okom i one vješalice na kojima je znak “%”, ili se do njih vratili a i to je ljepota i umijeće kupovanja, onda smo zvali svoju dragu i nazalnim glasom Morgana Freemana rekli- evo čekam sastanak pa malo kupujem.
Ovim u drugom odjeljku ovog realnog i okretnog teksta mi smo zadovoljili ravnotežu pametnog kupovanja i razuzdanosti. Naravno, nekad ne pazimo uopće i imamo izraz lica ministra financija iz vlade Ante Markovića kojeg čeka vozač ispred E klase i jede burek. Nekad pazimo.
Ali baš kad damo da nas ponize time da utrčavamo u prodavaonice garderobe i drangulija …nekako, vuče na neku dvoranu i UNHCR i bacanje frtaljki kruha u zrak a mi se tučemo, i pomislimo…pa njima se i ovako isplati, stvarno smo kreteni.
Kupujte rađe pametno, još uvijek lijepo i snobovski, ali tako da se možete uspješno nositi s tim da ste bili još uvijek gospoda a i da vas ne bole kosti kao ragbijaše Novog Zelanda nakon polufinala, tzv. All blacks. Zamislite Ferarrija, trgovca iz “Casablance”, kako vas gleda.
Dodaj komentar