photo you tube
“Izbornik odjurio van, evo što je Putin napravio usred konferencije”,
takav je naslov u hrvatskom Večernjem listu i opisano je kako je Rusija pobijedila Saudijce, kako igračima vojnički salutira trener, kako je bila konferencija za novinare i onda je zazvonio telefon a trener je istrčao vani, vratio se i rekao da je…zvao je predsjednik. Tada je nastala tišina među igračima.
I onda je on rekao da ima poruku za igrače, svi su udahnuli a onda je trener igračima prenio poruku…
Poruka je glasila da je jako zadovoljan i da samo tako nastave.
A ja kad pročitam takav članak budem još zadovoljniji što živim u Zagrebu i to sad pa koliko izdržim i da nema više onog što mi je bilo odbojno u tuđmanovo vrijeme, u titovo je to bilo peterostruko a sve je mala voda za ovo i za podsjećaj na film u kojem Staljin dolazi u berlin 1945 posjetiti svoje vojnike ili 1935 je slično kad dolazi vidjeti kako narod žanje. Nikad neću shvatiti što je to u čovjeku da mu se to sviđa, taj ton, pogled na stvarnost. niti ja niti svi mi koji kad se rađamo, živimo i umiremo, idemo u rat, na promociju ili nečiju sahranu, radimo to tako da se možda i pravimo važni ili tugujemo ili veselimo ali ne dišemo isprekidano ako nas oslovi kardinal ili sekretar.
Takav članak se nije mogao pročitati u Hrvatskoj od 90-ih i to je s ratnom pobjedom prestalo biti tako, sjećam se Tuđmana na izložbi, Andy Warhol je izlagao ( ne osobno nego galerija, mi znamo da je on umro 1987, to gradonačelnik Jagodine ne zna da je Mozart mrtav a Zagreba da je Mercury), i predsjednik je za HRT rekao iz Klovićevih dvora da je ta umjetnost štetna a novinar je klimao glavom jer je imao tu čast nešto naučiti i u starijoj dobi.
A vi koji ste s ovim oduševljeni, i s Erdoganom i Putinom i Kimom, na tom “Duce and we others” pristupu, vas ću nešto podsjetiti. 70-ih kad je ona jednopartijska i nepluralistička država igrala košarku po svjetskim i europskim prvenstvima koliko ste se ismijavali jer se košarkaši SSSR boje ako izgube utakmicu a mi nesvrstani ne, činilo se da naši igrači neusporedivo opuštenije igraju i žive, čak i slušaju zapadnu glazbu. Sad pola stranačkih lidera na ovom području uzdiše femino i zamišlja kako će oni tako kad dođu na vlast, nazvati trenera i poslati poruku igračima a oni će se ozariti i da će o tome biti takav članak. I to u Zagrebu.
A mi koji smo iz 60-ih još se sjećamo štafete mladosti i eto, nekima od nas nije bilo jasno kako je to uopće moguće da se za rođendan državnog poglavara trči štafeta iz zahvalnosti.
A takvo novinarstvo podsjeća na onu pjesmu “pevao sam Nediću, pevao i Draži, pevaću i Titu, ako me zatraži”.
Dodaj komentar