Ne vjerojatno, nego sigurno je najmoćnija latinska misa, ona Bachova u H- molu, koju je skladao na kraju svoje duge i nevjerojatne karijere, trebala je biti evangelička, ali iz karijernih razloga smrti vladara katolika on ju je dovršio latinskom i katoličkom, i tu je ona i katolički ekstatična, i protestantski poštivajuća…mislim da je ona direktni mentalni doping i WD-40, a uz duhan predstavlja moj portal za točku gdje se sijeku transverzala mentalnog i emotivnog, u nekoj transcendentnoj ravnoteži bez konkurencije u svijetu glazbe.
Ta dakle, glazba, moj intimni otočić i puškarnica europskog duha prosvjetiteljskog temelja u kojem sam rođen i odrastao, u kojem su sve suprotnosti u dijalektičkoj spirali teze, antiteze i sinteze, u hegelovskoj viziji razvoja i pratećoj fenomeneologiji iz koje su iz barbarskog pa kršćanskog korijena nastali i humanizam i marksizam i sekularizam, i stalno se taj kotač odmata i kreće, vraća u novo, i napreduje u staro. Vidite, iz te, ukupne vizije svijeta (imago mundi), stojim(o) tu na novoj razmeđi zbivanja, kad taj kotač osobito poskoči i preskoči, živimo vrijeme putinskog tranzicijskog neoimperijalizma, on otvara i snaži euroatlansko jedinstvo kao da je za to plaćen i skrojen, živimo kaos postmodernizma, distopijski svijet seksualnosti s muškarcima koji rađaju, bioetičku kuću strave, Ženu između tog liberalnog vještičarenja koje ju gura pred onlyfuns kameru, i klerikalnog kučinastog mračnjaštva, koje je vuče da iza štednjaka izdahne od komplikacija trudnoće…..i Muškarca kojem je, slično, namijenjeno da bude ili hladetinasti androgen ili dupljaški koljač.
Ne dajmo se, skoro bi nazorovski bodro uzviknuo, ne dajmo se ništavilu gorem od staljinskog i hitlerskog pakla, zagrljenog incestuozno u Katynskoj šumi, ne dajmo se mantriku liberalne degradacije u porno predstave i bordele, ne dajmo se vulgarnosti poslovnih i osobnih trenera kojima je nulti credo da svi žele što više, skuplje, pa makar komoru za vlastitu eutanaziju “da ne boli”, ne dajmo se siromaštvu bića svedenog na aritmetičku vrijednost. Jer ako se budemo dali, prezrelom moskovskom kolektivizmu, morbidnom i bolnom….i hentai individualizmu, mi smo svoje baze i krugove optrčali. I uzalud tada Montesquieu i Lomonosov, čak i Alister Crowley uzalud, i njegovi sefiroti. Ali ti ezekijelski objavbeni kotači, ta uvijek iznovna spoznajna i alkemičarska plazma, neće dati. Zato slušajte misu u H-molu već slijepog lisca iz Eisenacha, i prepoznajte u sebi “gdje iz kotla u kojem jesmo puše”. Poput daždevnjaka, rođenih u vatri, i bar malo besmrtnih.
Dodaj komentar