Featured Osvrti

Može li se živjeti čarobno?

Prvo, ja bi rekao da mi je to najvažnije pitanje. Ne želim dočekati jutro u bolnici i gledati u ekran koji mi prati otkucaje srca i imati osjećaj da sam sve “obavio u životu” a jedino što nisam da nisam živio čarobno. I ne pristajem na istinu po kojoj živjeti čarobno oduzima od “živjeti kako treba”, to jednostavno nije istina. Živjeti čarobno se može uvijek, to stane u svaku stvarnost pa da nas progone svi đavoli sjeverno od ekvatora. I ovo napisati je živjeti čarobno a gdje je još škanicl kokica i film, šetnja i pizza pa makar je radili od šake brašna i dva paradajza. Da, prvi je preduvjet živjeti čarobno priznati si da to želimo, da nam Bog, duhovi predaka, Hugo Grotius i nitko to ne može i neće zabraniti a Bog će i biti zadovoljan a i još bolje- mi ćemo, čarobni, biti drugima bolji nego ispravni, mrki, strogi i naporni.

Drugo je važno shvatiti da će nam to ogromna većina ljudi zamjeriti. Svijet se sastoji prvenstveno od ljudi koji za sebe misle da žive ispravno, da su im svi zbog toga dužni pošto je njihovo to ispravno ujedno i njima neugodno i oni sebično žele da svi drugi budu jednako u škripcu s tim. Oni imaju svoju pizzu i paket kokica kao i vi ali vašu će vam oprostiti samo ako s njom u ruci ne živite čarobno. Gledajte koliko je ljudi stradalo u povijesti a vi bi živjeli čarobno, patite gamadi i naričite, i umrite bijesni i ispravni. Bijesni jer niste živjeli čarobno i ispravni…jer niste živjeli čarobno a to je najveći dokaz da ste živjeli ispravno. Pa da ste svaki dan zubima izvukli jednog čovjeka ispod ruševina ne vrijedi, morate biti loše da bi vam oprostili. A kad budete gledali u bolnici onaj ekran i sinusoide svojih otkucaja srca, možda i njegovo finale- tih koji su vam govorili kako da živite neće biti tu, bit ćete samo vi i činjenica da vam je žao što niste živjeli čarobno makar od danas pa dok je vremena. Meni je najbolja od ljudi u svijetu onkologa rekla da ljudi na kraju najviše žale ako nisu živjeli čarobno. Ali kako se uopće živi čarobno..

Tako da nakon što ste prestali zamjerati sebi, posljedično i drugima pa bar jer nemate vremena ni gorčine za to, živite onako kako kad taj oklop, tu spravu za mučenje zamjeranja skinete, jednostavno živite. Živimo, jer ja ne kažem kako u ovome ja predstavljam neku razvojnu stepenicu ili ideal, u ničemu ja to nisam. Jer ono što ostane od nas kad ne zamjeramo je više od onog što smo kad zamjeramo. Kako takvi mi izgleda to je sasvim različito. I briga nas, vas, bilo kako.

Je, uvijek ćemo si ići i na živce i psovati u prometu i pipkati krumpire u dućanu da nam život ne podvali. Ali i to može biti dio čarobnog,
a gdje je još škanicl kokica i film, šetnja i pizza pa makar je radili od šake brašna i dva paradajza. Zar nije tako?

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara