Featured Osvrti

KAKO SAM, DAVNO I PRVI PUT, DOŽIVIO FEMINIZAM (I KAKO SAD)

Sanja Sarnavka, to je bilo prvo i jedino ime koje sam identificirao s feminizmom kad sam shvatio da taj pogled na stvarnost postoji, i doživio ga…. ajmo to reći razumljivo svijetu Dalmatinske zagore “kao da Bog govori”. Logično, jasno, jezgrovito, i, i nisam osjećao prema svemu, kao ukupnom paketu mojih asocijacija, niti najmanji otpor. Pa i danas moja simpatija prema tim stavovima vibrira tako, ali najvažnije, nisam imao dojam da se pod egidom feminizma provlači bilo koja geopolitička, svjetonazorska a pritajena, druga agenda, ništa nije kod mene izazivalo otpor, najviše jer ničeg oholog i gadljivog prema mojoj činjeničnoj muškoj pripadnosti nisam osjećao limunovom pismom, pa niti neku akademsku i namjerno hermetičku, zatvorenu i antipatičnu eksluzivnost koja kaže “a gle, momak, nije sve za svakoga”. 

Danas, tajnik sam Hrvatskog Radikalnofeminističkog Pokreta, djelom jer mi je ključno od onog  što taj smjer feminizma vidi spornim, ali i perspektivnim kao odgovorom na to sporno, razumljivo i blisko, pa i bilo je u većini toga ideološkog pletiva  sličan i prije. Drugi je razlog osoban, kerberski, mislim da topao, pa i to uvelike znamo. 
Ali tu prvu, i ovu današnju, logičku i meni, valjda donekle, razumljivu sliku o ženi u srazu sa društvom i muškim supremacionizmom, ne vidim prevladavajućom, čak niti u decibelnom spektru feminizma (ne volim reći “feminističkoj sceni, jer, valjda to nije neki zatvoren krug usmjeren na javno priznanje). Glasniji, ili bar podržaniji od ..ipak povijesno muških poluga moći i kapitala, je, vidim bar tako, jedan bitno zadaniji, otvoreno liberalan, istodobno dogmatski, katekistički, meni neshvatljiv, feminizam koji ženu i ne priznaje kao činjenicu nego kao biće s materinicom. Dakle tek jednom od mogućih bića koje mogu roditi, stav koji ne vidi ponižavajuću i eksploatatorsku stvarnost pornografije i prostitucije, koji petlja i laže da je, zapravo, jedino bitno da žene mogu dogovoriti sve na što ih stvarnost nagovori, pa i ako ih natjera, iako i čak kad  svi znamo da je to teško, ružno, i opasno po život, 40 puta opasnije nego da, primjerice, ne postanu “seksualne radnice”. Uz to, gotovo sve što vidim, sadrži jednu osvetničku, destruktivnu notu, kojoj je važnije pomesti unutarnjeg neprijatelja, nego se izboriti za bolje. Često i vidljive, uvezene crvenim koncem, jasne političke jednostranosti, pa se neka gnijezda mizoginije jednostavno štede, a kopiranju topografijom simpatija i antipatija, haaških presuda, kanal Robinja Allahova se ne spominje i ima status “ne pakirati”, pa iako sadrži tu “vratit će se on kad se istutnji, a ako malo i udari…nije strašno”. 

Žene koje bi se trebale natjecati s novopečenom ženom sa zglobovima koje je stekla dok je još bila muški dizač utega, one jesu takvom odlukom oštećene. A to se, i tako logično, spašava tako nevješto da i ne vidim po čemu je onda to feminizam. A ta je logika zgražanja nad idejom da tu “nešto nije pravedno”, nastalo je u par godina i samokrunilo se u dogmu po kojoj “kome ne paše je nacist”. Uz sve, bar jednako kao u drugim pokretima, ako ne i više, tko nije sasvim naš (a to nas par odlučuje, i ima da šuti), eh, srozalo je to većinu ideologija i pokreta. 

Sa vrućom vjerom u bolje, s dubokim poštovanjem i željom da feministička ideja postane toliko organski neizbježan dio zakonodavnog i podrazumijevajućeg sustava i uljudbe, da se i ne propituje u osnovnom svom smislu i misiji. Uopće ne sumnjam niti u ukupnu pobjedu koja nosi dobro za sve. A u osvetničke, ekskluzivne, akademski  hermetičke, neoliberalno vulgarne, konačno i mizogine i mizandrične, istine… ja ne vjerujem. 


Živio Hrvatski Radikalnofeministički Pokret, i svi pokreti i organizacije, ideje i strujanja koji žele oslobođenje i ravnopravnost žena. I vjerujem da je ta borba sveta, da su u nju na neki svoj način svi pozvani, i da će pobijediti. 

Nemam nikakvu drugu ambiciju, ni potrebu, nego biti atom toga.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara