Kada bi u najmirnijem kraju neke bajkovite planete trećinu ljudi istodobno bolio zub, bio bi taj kraj na rubu rata. Već bi se oni snašli oko čega i kako, formirale bi se strane i, frustrirani i bespomoćni od granuloma, bili bi idealni materijal za bilo koji interes da im proda oružje, nametne političku volju zasnovanu na tome da im je netko kriv za ukupno, truje im hranu ili ih cijedi kamatama, sumnja u ispravnost životnih odluka njihovih pradjedova i na svaki način im radi o glavi. Kad se avion sruši u prašumu ljudi postaju kanibali, to je ekstreman primjer samo u tom smislu što se dogodi brže ono za što inače treba pet godina.
Ili kako kaže efendija Pozder iz malog mjesta u Bosni “Strah je vrlo jako sredstvo manipulacije ljudima. Oni koji hoće da manipuliraju ljudima, dovoljno je da posiju malo straha, da ubace temu koja ljudima izaziva tjeskobu, nelagodu, neprijatnost. A priča o ratu je takva. Mi koji nosimo iskustvo na svojoj koži znamo šta to znači.” Ali uzalud on razvozi vjernike katolike i prijateljuje s franjevcima i prisjeća se kako su “svi svima pomagali graditi kuće”, kad si na vjetrometini utjecaja velike politike, kad se ne grade kuće nego ovršuju, kad prorade osobne traume pa se uobliče u kolektivne i krenu strašenja i za čas netko počne držati straže i dalje je sve lako.
Ljudi i ne primijete kako su slušali “Kosu”, bili neopterećeni i napredni, ljetovali u Vrsaru, vraćali se autostopom i čudili se kako ima na svijetu ljudi koji ne vide da je rat u Vijetnamu besmislica. Prošlo je malo vremena, oni su se upristojili i namjestili kao referenti u općini, i tada je sve krenulo. Tako uvijek bude, onda stvar nekako završi i učini se da će tako i ostati. Za neko vrijeme stvar počinje iznova, budu drukčije okolnosti ali u biti kad se zahukta…kad neko selo gori i ljudi bježe na jednu stranu a s druge su ušli kamioni s vojskom to je uglavnom to. Onda se u svojoj muci i strahu ti vojnici napiju i eto ti zla iznova. Poslije će se reći da se to što se potom dogodilo zapravo branilo vjekovna ognjišta i eto. Oni koji počnu rušiti crkvu ili džamiju u tom selu nekom će biti zapamćeni kao heroji a ovim drugima kao razlog da se osvete, to je stara stvar i globalna, nije to neki balkanski patent. Poslije će se, možda i na nekoj razmjeni zarobljenika, sjetiti da su slušali istu glazbu, ali to je i tako dio te ukupne besmislice.
I sad, gledajući kako se u Bosni cijela industrija utjecaja upregnula u novi ciklus, “zubobolje” i uspomena ima dovoljno, čovjeku ništa ne ostane nego ( iz relativne sigurnosti i mira) dobaciti- ovaj put nemojte. I nadati se da će mirovine stići, netko povući iz predpristupnog fonda sredstva za kakvu novu cestu i da će se održati ukupna stabilnost. Jer mir ovisi samo o tome. Dok posao ide, golfovi dvojke razvoze glet masu i Sarajevsko pivo, niti Sauron ne može organizirati rat.
Dodaj komentar