Osvrti

Jedan mali transcedentni, neambiciozni i ispovjedni tekst o lampici koju svatko u nekom džepu nosi.

Jedne noći, jedne davne noći u šumi u ranu jesen prve ratne godine u ratovima 90-ih, shvatio sam što želim moći i znati jer će me to, možda, jedino sačuvati. Ne, možda, fizički sačuvati. Ali važnije od toga za mene – sačuvati moj najdublji osjećaj integriteta, dublji od fizičkog a bilo je pitanje fizičkog integriteta izuzetno blizu i izuzetno ugroženo. A to je moći početi razumijevati što se oko mene i u meni događa. I što se i kako događa oko mene i zbog čega. Shvatio sam i da, ne samo to moram – nego i da mogu. Te su okolnosti bile tako ekstremne da ako sam imao jedan dio sebe miran, jedan sasvim mali dio sebe a koji je izgledao kao poljski miš na kojeg se obrušava škanjac, da ću moći razumjeti kako događaji funkcioniraju i kako ih vidimo iznutra prema van. Puno mi je to pomoglo i danas mi pomaže, kažem često i da me to vrijeme stjeralo u kut tako da sam mogao ili postati jako oštećen ili formirati u sebi jedan nevjerojatno iskren dio, točku rekao bi. I danas, kad se u meni formira neki afekt ili oko mene, neko uvjerenje bilo kakvo, jednostavno ja “razumijem” kako se i zašto to događa. To je točka koja jest moja ali je tako promatračka i nekritična ali bistra da je vrlo uvjetno moja. Ona pamti, obrađuje i zna, baš i jest njoj to moguće jer mi ona ništa ne govori da bi me posramila ili ohrabrila, utješila ili mi na drugi način dala na važnosti, jer meni je tada bilo jedino bitno znati što se i zašto meni događa. I u meni naravno jer je to nerazdvojno a nije jedno posljedica drugoga kako se često tvrdi.
I sad su opet okolnosti dramatične i takve da se sigurno mogu nazvati povijesnim. I ja ih, za svoje potrebe, očitavam u sebi i drugima, u medijima i plućima, u glasinama i plimama i osekama emocija i vjerovanja ljudi. Jednako su ove okolnosti i “rahle”, jer su ljude uhvatile nespremne.A ta moja egom rasterećena točka je opet aktivna iz iste gladi za integritetom koji nije “moj” ali mu mogu pristupiti pa je i moj a koji mislim da imaju svi ali ga različito vide i različito su ga svjesni. Što ona, ta točka, ” vidi”? Ona je kao baterijska lampa, ona vidi malo ali vidi… kako može vidjeti sebe i svijet netko tko se preoblači u civilnu zaštitu da bi pljačkao, naravno da oni koji to rade imaju razne razloge i mehanizme ali na ovaj način ih nije teško razumjeti, tako i sve u što se zagledaš počinješ razumijevati. I vidiš. Po pokretu ili redu riječi vidiš više. Jer na čovjeku se osjeti tko je, za što je spreman u tom času i, otprilike, kuda ga njegova rijeka ovaj čas nosi. Puno ljudi vidi puno više a sve ovisi o jednom, o isključenju ega. No. Čemu onda to sve? Tome da raspoznaš kad pročitaš lažnu vijest koliko je ona lažna i zašto i tko će ju i zašto povjerovati i kako će ju shvatiti. Dakle ukupno kažem samo jedno. Da svi imamo jednu malu baterijsku lampicu sa 4,5V Varta baterijom i da ako možemo ( moramo bi bilo točnije) suspregnuti sebe ju možemo gledati jer će nam puno dati. I da ju možemo premještati od prvih naših dana do Torina danas. Ona nije razum ali je i razum. Ona je središte jednog oblaka u kojem stanuju i razum i taktilno i emocije i svi ti rasteri nas. Samo je ograničenje da ne pomislimo da smo mi kao mi  važni i to je ključno. Isti čas ona laže. Besramno i vješto kao zmija. Dok znamo da nismo je odlično.