Featured Osvrti

JE LI MOGUĆ POZITIVNI A NACIONALNI OSJEĆAJ KOJI NIJE ŠOVINIZAM NITI BRATSTVO I JEDINSTVO? PA NARAVNO.

Bratstvo i jedinstvo bio je program i politički zadatak jednopartijskog sustava koji i nije u tome bio spontan i iskren – on je trebao radi održanja svog političkog i prisilnog elskluziviteta da postoji neka zmija koja stalno diže glavu. Htio je da glava bude u emigraciji i da ju nikad ne savlada jer ako bi ju savladao onda bi morao provoditi i ideju odumiranja države a to je elitama tog sustava bilo mrsko. I, kako Srbi kažu, tako je i bilo. Ubili bi se poneki emigranti iz onog što se zvala ekstremna emigracija ali se htjelo i da ona postoji, ljudi su potajno oko Čačka voljeli Dražu a na zapadu Hercegovine bi o 10.4. poneko palio autogume složene u oblik velikog “U”, ove razne blaže otklone u tipu Đilasa, Savke, pa i Rankovića rješavalo se u zemlji. I istina, ljudi su se načelno slagali i jedan drugom nosili kolače za Bajram i dva Božića, gradili si kuće dok se moglo i Muslimani ( Bošnjaka formalno nije bilo) su pili pivo i Sinjani kupovali prasiće iz Šumadije ali kako god… bratstvo i jedinstvo bilo je neodvojiva vrijednost  od režima a i u doba kraljevine su se častili u Mostaru kolačima i Srbi i Hrvati i Muslimani koje su opet tada zvali drukčije. Pa i sam kralj htio je neko svoje bratstvo i jedinstvo pa je jednog sina nazvao Petar, drugog Tomislav a trećeg Andrej što je trebalo reći “sva tri naroda su mi jednako draga iako sam ja otac svima”. Uz ovo, hrvatski su komunisti podržali ustaški Velebitski ustanak jer su vidjeli kraljevinu tamnicom me samo radničke klase nego i nesrpskih naroda.
Nakon ratova 90-ih, umorni od stradanja i okrenuti sad već novoj međunarodnoj asocijaciji a svaka je pod sumnjom da je i topionica nacionalnih interesa i identiteta, počelo se zamišljati neki pozitivni i afirmativni, otvoreni nacionalni identitetski stav. Nešto kako konačno imaju Francuzi, pobogu, pa oni navijaju za Francusku a ne Francuskonjemačku. 
Ali mi nismo Francuzi, kažu jedni, mi smo kloaka dupljaša koji ne znaju nego pred kućom zaklati drugoga i drukčijega, doduše niti se bratstvo i jedinstvo nije 45 uspostavljalo suptilno i nježno i koliko je što gore nije tu presudna tema a volio bi i da je povijesna.
Na ovo, jedna snažna geopolitička grupacija moći treba i voli ekstreme u i oko Europe i… nije da je teško te grobnice i rane politi benzinom i potpaliti. Ali ipak i usprkos svega, stvara se nešto što nije snošljivost niti bratstvo i jedinstvo nego uljuđena različitost susjeda koji to jesu, jesu susjedi i jesu različiti ali im to ne smeta. Što to znači?
Pa to da Srbi ne mogu nemati 4C na grbu ne samo jer su ga imali i za vrijeme Tita i iako su ga imali arkanovski krimosi kad su ulazili u sela, ja nisam siguran niti da je svaki Miloš bio sretan kad su spavali kod njega razni Dafine etc. To da Hrvati jesu mahom katolički svijet i da Mirko čak na gaćicama ima šahovnicu a da to nije znak neke mržnje niti čega sličnog i da, konačno – Ivanišević i Đoković nisu prijatelji po načelima bratstva i jedinstva niti je problem da su prijatelji niti “trebaju” to biti.
Ali jedno je sigurno, ja taj pozitivni nacionalizam kao opciju vidim samo 1. u poslu, 2. u Njemačkoj i gdje rade i jedni i drugi i peti, 3. daleko više  kod ljudi koji zarade mjesečno za ratu kredita. 
Jer svi koji su snažno pritisnuti nevoljom jednostavno i kako je Dostojevski pisao… lakše zamrze. Mene bar ne smeta niti najnostalgičnije jugoslavenstvo niti Tamo daleko a naravno da ne Vila Velebita. Tako i “moje Srbe” i dr. 
Za ovo ne treba posebne katarze niti okruglih stolova sa Pusićem ni Severine i Veljače iako njima svako dobro želim. Treba rada, para i razvoja pa ćemo si dijeliti kolače za dva Božića i Bajram a ako si budemo terencem zaradili put nećemo a što imamo pravo kao i mrziti se iz dna duše i oplakivati one za koje krivimo druge. Ali je moguće i tu je. 
Kad je bio potres u Zagrebu zvali su me mnogi i nisu me zvali po nacionalnom ključu. Nego po osobnoj  i poslovnoj bliskosti, s utjecajem karaktera i nešto i mentaliteta. A to je najzdravije tako. 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara