Kad sam diplomirao sam surađivao s jednom manjom kompanijom koja se sastojala od dvoje i pokućne tamno crvenokose i na oko samo odlučne računovotkinje Dese koja je bila rodom od Korenice, njen je posao nadzirao u periodičkim seansama knjigovođa, također u u ranim šezdesetim i u trodijelnom odijelu, koji se zvao Leo…on je imao kosu od pedlja boje pokisle a inače bijele fasade, ruski sat navijač, i on bi slao po trećima Desi plamene pozdrave, a bome i ona njemu. Za Desu je Leo bio predstavnik svijeta koji po kavanama čita novine iz onih okvira od bambusa, učen i ozbiljan, a za Lea je ona bila nedosanjan san one životne gladi i avanture u kojoj nije došao dalje od toga da otvori zimi prozor pa na prozoru puši i osjeća vlastite obraze. Kao u nekom sižeu Čehova, ništa se u ovoj stvari nije bitno događali, mi smo hrabrili Desu da učini prvi korak i iznenadi Lea…..a Leu sam, ja osobito, davao operativno taltičke prijedloge kako da zaskoči i iznenadi Desu, da ju pozove oko neke stručne i knjigovodstvene stvari na šnaps, “ne von oben i kao neki revizor, nego onako…kolegijalno, da ju upoznaš s propisima koji će se tek pojaviti”. Pa da uspostavi neki mostobran, možda joj i kaže da će se ubuduće njoj direktno obratiti, ako ona pristaje, jer “ovi vaši i ne razumiju koji put.. koliko su ti propisi ozbilni i važni. A Desa i Leo naprotiv tome razumiju.
Ma ja ću podbaciti, govorio je Leo dok bi ga ja gledao uz smješak nekog probisvjeta koji povjerava dojave za sportske kladioničare, smiješak koji ohrabruje na akciju a istodobno se čudi kako ne shvaća Leo da neće biti odbijen i osramoćen, da sam ja upoznat kako stvar stoji, i kako se Desa zapravo već dugo čudi i pomalo raspituje kad će ju Leo već jednom pozvati na piće, ” u sred dana, Leo, u sred Zagreba, Leo, i to nije valjda problem”.
Ovo je došlo do toga da bi ja male štample za rakiju postavljao po stolu kao pokretnu shemu njihove situacije i da Leu objasnim kako je jedini neprijatelj njegove usamljeničke starosti upravo odbijanje da zove Desu na piće……a Desu sam plašio kako stiže čitavo klupko propisa koji će sve promijeniti a samo Leo zna kako izbjeći katastrofu. Onda bih dodao…pa nađite se s njim, on je valjda bezopasan…mislim, izvan tih tablica. Na to bi se Desa naglo uspravila i pogledala me kao kraljevska kobra, gotovo i uvrijeđena tvrdnjom da je takav kicoš i fahman bezopasan. Ali ne može ona njega zvati, može on nju….iako bi ga, naravno, odbila.
I tako nisam, nismo, uspjeli ništa. Leo je, vjerujem, sve na kraće otvarao zimi prozor…. a Desa sve kalendarski ranije oblačila vunene čarape. A sve zbog straha i oklijevanja….možda i moje nespretne gorljivosti da stvar uspije. Ovo zadnje uništilo je cijele države i pokrete, umjetničke pravce i svemirske programe, kad netko treći želi da nešto uspije, kad zabada u tuđe odnose i poslove svoj nos. Moj je i polomljen na dva mjesta, iz dvije epizode moje burevjesne mladosti.
Dodaj komentar